Deluje da je Vučić, koji više ne može ni da uđe u gradove poput Novog Sada i Niša, u klopci iz koje nema dobrog izlaza. Da li je, zato, vreme za ideje o prelaznoj vladi ili pre za strah od uvođenja vanrednog stanja
Impozantan je spisak poraza koje je Aleksandar Vučić zabeležio
poslednjih meseci, ali i dalje ne odustaje od zaoštravanja krize započete u
novembru. Potezima koje povlači, iz dana u dan povećava bezbednosne rizike
života u Srbiji, ali ne samo njenom pobunjenom delu, već i sopstvenim
pristalicama, koje koristi kao mamac za provociranje nasilja. Ugrožava, pritom,
čak i samog sebe, jer bi mu se eskalacija nasilja mogla vratiti kao bumerang.
Ako je vladar racionalan, racionalno je i pitanje ima li u
svemu što gledamo bar naznake aduta na osnovu koga bi se mogao nadati da će
zaista „odsvirati kraj“ pobune, doduše u produženom roku, koji je sada zacrtan
za polovinu aprila? Ili i dalje gledamo nemoćno koprcanje koje može voditi
opasnom haosu, ali i pripremi za razvlašćenje, po mogućstvu mirno, recimo kroz
dogovor o prelaznoj vladi?
Vreme curi, a izgleda da ponestaje i zemlje: čovek za koga
se tvrdi da ima podršku preko 50 posto birača, posle Novog Sada, više ne sme da
uđe ni u Niš. Utvrdili smo to u petak na dosta šokantan način, ali sa
tragikomičnom završnicom, u kojoj predsednik, iz drumskog motela nadomak grada,
„preti“ skorim dolaskom u Niš gde će „razjuriti batinaše“. Jedan dan od
nedelje, verovatno, nakon što „prošeta 15 minuta po Novom Sadu“.
Topovsko meso
Glavne zvezde niške večeri trebalo je, zapravo, da budu Vučićevi
najbliži saučesnici Ana Brnabić, Miloš Vučević i Darko Glišić, ali su na vreme
shvatili da nisu dobrodošli. Iako su jake snage policije napravile širok
bezbednosni pojas oko lokacije na kojoj je trebalo da se održi naprednjački
skup, trojka je odustala od razgovora sa kolegama s lokala, na koje su besni
građani ispalili kanonadu jaja, uglavnom uspešno, uprkos velikoj razdaljini.
Lekcija je primljena s razumevanjem, pa je odmah otkazan planirani skup u
Aleksincu.
Istovremeno, partijsko članstvo saznalo je da je vrh SNS-a
sklon da svoje ljude upotrebi kao topovsko meso i potom ga ostavi na cedilu:
čim je odlučeno da skupa u Nišu neće biti, policija se povukla i naprednjake
ostavila na meti razjarenim građanima.
To otkrovenje ipak nije bilo dovoljan razlog za masovno i
potpuno odbijanje partijskih zadataka, kakav je, recimo, stajanje pored
stranačkih štandova. Samo u nedelju u Beogradu je zbog te vrste aktivizma
otvoreno nekoliko višečasovnih zona visoke opasnosti. Policijske snage
(„štandarmerija“, reče neko) i prateći kapuljaši uzalud su pokušavali da
rasteraju samookupljene građane, rešene da pištaljkama i jajima rasteraju
naprednjačke aktiviste. Bes je bio jači, naprednjaci su bili ti koji su se prvi
povukli.
Nije to teško ni razumeti posle otkrića o celokupnoj
organizaciji koja je pratila napad nepoznatim zvučnim sredstvom na mirne
građane u komemorativnoj ćutnji tokom velikog protesta 15. marta, po svemu
sudeći, s namerom izazivanja stampeda i nereda s neizbežnim krvoprolićem. A
nije se čak ni na tome završio skandal koji mnogi nazivaju državnim terorizmom:
usledila je otvorena zloupotreba pravosuđa i zdravstva, da bi, potom,
monstruoznost mnogih umova koji su među nama, bila potvrđena i naprednjačkom
kolonom praćenom trubačima, koja je u petak, u danu smrti Vukašina Crnčevića,
16. žrtve pada nadstrešnice u Novom Sadu, ometala protestnu ćutnju građana.
Sociolog Dario Hajrić ponudio je na mreži X objašnjenje za
guranje SNS pešadije na ulične štandove: prvi razlog, prema njegovom mišljenju,
jeste provociranje incidenata, a drugi isterivanje „svojih“ na čistac, kako ne
bi mogli da se sakriju iza navodne neutralnosti i tako zadrže otvorene opcije.
Biće da je vrhovni mozak ustanovio da ima razloga za takvo
preventivno delovanje protiv bežanja s tonućeg broda, ali i za neutralisanje
pokušaja napipavanja tragova savesti u redovima vlasti, na kome sve više radi
„druga strana“. Recimo, kroz govor Biljane Đorđević, kopredsednice Zeleno-levog
fronta na sednici Skupštine, tokom koga je kolege pitala da li su spremni da
budu odgovorni za zločine protiv sopstvenog naroda. I nastavila: „Mislite li da
ćete moći mirno da spavate ako neka parapolicija, kriminalna organizacija, tuče
narod u vaše ime a vi ćutite? Mislite li da nema članova vaših porodica na
ulicama? Mislite li da su bezbedni ljudi koje volite? Mislite li da to ne može
da se dogodi vama? Postoji li neka crvena linija posle koje kažete ja više u
ovome neću da učestvujem?“
Opozicione karte
Ako je savest diskutabilna, oportunizam svakako nije, i to u
razmerama daleko širim od članstva SNS. Nastupi socijaliste Branka Ružića (u
jednom je čak rekao da nikada više ne bi glasao za Vučića), ocena njegovog
kolege Novice Tončeva da je najbolje rešenje da Vučić bude premijer, što
podrazumeva njegovu ostavku na funkciju predsednika, ali i način na koji je
lider stranke Ivica Dačić „demantovao“ navode o upotrebi „zvučnog topa“ protiv
mirnih demonstranata nekima deluju kao priprema evakuacije SPS-a. I Cvijetin Milivojević, direktor agencije
Pragma, veruje da socijalisti testiraju teren, da bi, kad budu potpuno sigurni
da je Vučić „bivši“, još jednom promenili stranu.
Na stolu je sada i skoro zajednički opozicioni predlog prelazne
vlade narodnog poverenja, sa dva glavna cilja (potpuno ispunjenje svih
studentskih zahteva i stvaranje uslova za fer i slobodne izbore), rokom
trajanja oročenim na devet meseci i idejom da njeni članovi moraju biti
eksperti sa slobodom da kreiraju svoje timove.
„Ključno je da celokupna opoziciona javnost,
društveno-politički akteri, akademska zajednica, čvrsto stanu iza kandidata za
ministre“, navodi se, između ostalog, u predlogu iza koga su stali Stranka
slobode i pravde, Srbija centar, ZLF, PSG, Narodni pokret Srbije i koalicija
NADA, ali ne i Demokratska stranka i Ekološki ustanak.
Sve više se šuška o mogućnosti da i studenti naprave novi
korak, u vidu neke vrste podrške prelaznoj ekspertskoj vladi
Lider DS-a Srđan Milivojević objasnio je da ta stranka
bojkotuje rad parlamenta i insistira na ispunjavanju studentskih uslova, pa
zato i ne učestvuje u pokrenutoj inicijativi: „Ako studenti budu podržali
formiranje prelazne vlade, onda možemo da pričamo o tome“, rekao je
Milivojević, a slično je i objašnjenje Aleksandra Jovanovića Ćute, koji se
zalaže za prelaznu, ali isključivo ekspertsku vladu, bez predstavnika SNS-a.
U inflaciji događaja, izostala je temeljna analiza iznesenog
predloga, a reakcije su se uglavnom svele na ocene o tome da li je umesno
iznositi bilo kakav predlog političkih koraka pre nego što studentski zahtevi
budu ispunjeni. Bilo je pohvalnih reči analitičara, ali i ocena da se predlogom
prelazne vlade „naprednjacima pruža ruka spasa“ i izneveravaju studenti. Često
je bilo očigledno da predlog nije ni pročitan, pre nego što je kritikovan.
Istican je i problem tajminga, ali ne u vezi sa ispunjenjem
studentskih zahteva: „Dok opozicija traži prelaznu vladu kao milost režima, od
toga nema ništa. Potrebna je situacija u kojoj predstavnici režima traže milost
od naroda i za tu milost su spremni da ponude prelaznu vladu, slično kao što je
bilo posle 5. oktobra“, rekao je podgoričkim Vijestima Ivan Stanojević, docent
na FPN-u.
Prema mišljenju
Cvijetina Milivojevića, legitiman je potez opozicije „koja sada oseća da
postoji otvoren put da vodi svoju borbu i pritom ne zagađuje izvorni studentski
proces“. Da bi se nešto iz toga moglo izroditi, ističe, neophodno je da se ne
ugase studentsko-građanski protesti, a kao opasnost koja preti uspehu pobune
vidi slabo učešće drugih društvenih grupa u započetoj borbi. Ocenjuje, ipak, da
zborovi, na čije su organizovanje studenti pozvali kako bi deo posla prebacili
na građane i skinuli deo tereta sa sebe, „rade posao“.
Faktor studenti
Sve više se šuška o mogućnosti da i studenti naprave novi
korak, u vidu neke vrste podrške prelaznoj ekspertskoj vladi. „Ideja o
prelaznoj vladi sazreva i među studentima“, rekao je, recimo, analitičar
Dragoljub Anđelković za N1, a studentkinja FPN-a Elena Stefanović je u tekstu
za Radar pisala o potrebi da „oni koji su završili fakultete, izgradili
akademske karijere i stekli ekspertizu udruže znanja i iznedre jedan program
koji bi predstavljao osnov funkcionisanja prelazne vlade“, pri čemu bi oni
predložili i kandidate, o kojima bi se moglo odlučivati na studentskim
plenumima, kako bi se stekao legitimitet koji su studenti potvrdili masovnim
protestima na koje se odazvao veliki broj građana“.
Dok se to ne desi, ako se uopšte desi, na sceni su predlozi
opozicije i Proglasa, studenti koji se ograđuju od politike, medijski
saučesnici vlasti koji otvoreno pozivaju na uvođenje vanrednog stanja, Vučić
koji priprema novo presvlačenje uz pomoć „Pokreta za narod i državu“, sve uz
primenu recepta po kome je već pravio izborne liste sa uglednim ličnostima,
spremnim da se posle glasanja povuku u korist proverenih stranačkih kadrova…
Višegodišnje građenja kulta Vučićeve ličnosti i otvoreno
pokazivanje da on odlučuje o svemu, moglo bi, međutim, stići na naplatu – nema
sada senke iza koje bi se predimenzionirana figura mogla sakriti, pa pokušaj
zamazivanja očiju novim Pokretom deluje prilično uzaludno.
Besmislenija od toga mogla bi biti samo ideja da bi se,
izborom Vučićeve „ekspertske vlade“, sa premijerom u liku nekog Srbina uspešnog
u inostranstvu, mogla umiriti pobunjena javnost, željna pravde i normalnosti.
Vreme za odluku se približava, jer 18. aprila ističe rok za formiranje vlade, a
ni junski izbori ne deluju kao rešenje nevolja vlasti. Možda bi, u datim
okolnostima, izbori bili ono što joj najviše odgovara, ali pod uslovom da na
njih istera i bar neki deo opozicije. S obzirom na jačinu „studentskog faktora“,
to sada ne deluje verovatno: fokus je na njihovim zahtevima, nebitni su i vlada
i izbori.
Nema sada senke iza koje bi se predimenzionirana figura
svemogućeg mogla sakriti, pa Vučićev pokušaj zamazivanja očiju novim Pokretom
deluje prilično uzaludno
Biće, zato, da se nastavlja rolerkoster briga i nade na kome
se vozimo već nedeljama. I dalje ćemo strepeti od vanrednog stanja ili nasilnih
pokušaja gašenja protesta i dobijati vesti koje govore o radu na takvom ishodu,
ali i odgovarajuće potvrde izvesnosti bumerang efekta takvih poduhvata.
Gledaćemo, s druge strane, nove pokušaje da se dođe do nekog
oblika prelazne vlade, za koju Vučić više ne tvrdi da je moguća samo preko
njega mrtvog, nego „ako ga ljudi iz SNS ne budu slušali“. Slušaćemo i priče o
pripadnicima vladajućih struktura koji su pobegli i onima za koje nije bilo
mesta u avionu… Milivojević pominje još
jedan, provereno uspešan recept – američko oktroisanje rešenja kao u Severnoj
Makedoniji, gde se, tri meseca pred izbore, osniva tehnička vlada čiji je
zadatak samo sprovođenje izbora.
Nema i dalje argumenata koji bi mogli govoriti da je bilo
koja od tih opcija najizglednija, jer sve što gledamo i dalje govori da se i
sam Vučić bori između želje da doda maksimalni gas na permanentno povećanje
represije i straha od posledica koje bi time mogao izazvati. Po sebe, naravno.
Šta god nas bude
iznenađivalo u ubrzanom vremenu koje dolazi, citiraćemo opet Milivojevića, koji
je siguran da je u toku „nezaustavljiv proces vraćanja na ustavna podešavanja“.
I nije uopšte usamljen u takvom stavu. Nisu nevažne ni procene da je, posle
dejstvovanja po mirnim građanima 15. marta, Vučić na odličnom putu da izgubi
podršku Brisela. A važno je i strpljenje. (www.radar.rs,
nedeljnik Radar, Vera Didanović, 27.3.2025)
Нема коментара:
Постави коментар