Danas nastavak konstituisanja Narodne skupštine, bira se predsednik. Kako će se pokazati novi saziv republičke skupštine? Da li će opozicija učestvovati u radu ili će biti opstrukcije? Da li je na postizbornu krizu stavljena tačka ili će tenzije da rastu uoči beogradskih izbora? O tome razgovaramo sa Dejanom Vukom Stankovićem i Cvijetinom Milivojevićem. (www.k1info.rs, K 1 TV, emisija „Uranak“, voditeljka Jovana Joksimović, 18.3.2024)
CM
понедељак, 18. март 2024.
Konstituisanje Skupštine I Dejan Vuk Stanković i Cvijetin Milivojević I URANAK1
Danas nastavak konstituisanja Narodne skupštine, bira se predsednik. Kako će se pokazati novi saziv republičke skupštine? Da li će opozicija učestvovati u radu ili će biti opstrukcije? Da li je na postizbornu krizu stavljena tačka ili će tenzije da rastu uoči beogradskih izbora? O tome razgovaramo sa Dejanom Vukom Stankovićem i Cvijetinom Milivojevićem. (www.k1info.rs, K 1 TV, emisija „Uranak“, voditeljka Jovana Joksimović, 18.3.2024)
недеља, 17. март 2024.
A od kuma PRC, TUC i SEX
Nikola Petrović u oštroj konkurenciji ipak najbahatiji član režimske elite
Kum predsednika države, bivši direktor “Elektromreža
Srbije”, čovek koji sebe predstavlja ozbiljnim poslovnim čovekom, dao je
avionima imena YU-SEX, YU-PRC i YU-TUC. Ova informacija u vezi Nikole
Petrovića, uz odranije poznatu aferu “meklaren”, u kojoj je prema policiji
izazvao udes pod dejstvom alkohola i narkotika, a onda prema tužilaštvu ipak
nije, jesu prava slika bahatosti ljudi bliskih vlasti, koji doslovce izvrgavaju
ruglu državu i sprdaju se s njenim zakonima i institucijama. Prosto, može im
se. Međutim, prema mišljenju sagovornika Nove, opravdano se može postaviti
pitanje - kakvi smo mi koji smo to dozvolili?
Priča nedeljnika “Radar” o prizemljenju aviona tri srpske
aviokompanije, donela je čitav niz neverovatnih informacija. Reč je o
kompanijama Željka Mitrovića, Air Pink i Air Esmerald, kao i o firmi Star Fly
Wings koja je u vlasništvu Nikole Petrovića. Ove firme se, pre svega, sumnjiče
da su falsifikovale dužinu letenja i tako izbegavale redovne servise, a zatim i
da su prevozile ruske oligarhe bliske režimu Vladimira Putina, od kojih se
jedan nalazi na međunarodnoj poternici.
Zbog izbegavanja redovnih servisa nudile su damping cene,
što je i iniciralo istragu koju je sprovela Evropska agencija za bezbednost
vazdušnog saobraćaja EASA.
Sertifikati ovim firmama su oduzeti, a tu se pojavljuje i
vrlo interesantna informacija – da je kum predsednika Vučića, koji se u
javnosti predstavlja kao ozbiljan posovni čovek, 2020. godine avionima dao
imena YU-SEX, YU-PRC i YU-TUC. Iako je Direktorat za civilno vazduhoplovstvo,
kako piše Radar, odobrio ova imena, ona su ubrzo promenjena u YU-SXX, YU-TUU i
YU-PCC:
Sramota je, ipak, ostala.
Mišljenje sagovornika novina “Nova” je da je za određenu
grupu ljudi bliskih vlastima sve dozvoljeno, pa i da se otvoreno rugaju
građanima, državi, zakonima, institucijama… Prosto jer su u godinama za nama
pokazali da su jači od svega pobrojanog.
Bahatost je eufemizam
Govoreći o tome, bivši predsednik Demokratske stranke i
profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu, Bojan Pajtić, za novine “Nova” kaže da
ne postoji više reč kojom bi se mogao objasniti njihov odnos prema državi.
“Bahatost je
eufemizam. Mislim da ne postoji reč u srpskom jeziku koja bi mogla da opiše
njihovu bezobzirnost i ideju da s ovom državom, i u njoj, mogu da rade šta
požele. Pritom, reč je o ljudima vrlo bliskim Aleksandru Vučiću. Možda ne znamo
ko je Nikola P. iz prepiske grupe Darka Šarića, ali znamo ko je jedina osoba na
svetu, kojoj kokain direktno odlazi u urin i nema dodira s krvlju”, kaže Pajić.
On aludira na aferu “meklaren” u kojoj je kum Aleksandar
Vučića, takođe, bio glavni akter.
Pre godinu dana Nikola Petrović je na Dedinju izazvao udes u
kojem su dve osobe povređene. U izveštaju s uviđaja, koji je potpredsednici SSP
Mariniki Tepić dostavila policajka Katarina Petrović, pisalo je da je Petrović
tad bio pod dejstvom alkohola i narkotika.
Godinu dana kasnije, tužilaštvo je donelo odluku da Petrović
neće krivično odgovarati, već prekršajno. Ustanovili su, naime, da je
postojanje metabolita kokaina u urinu ne određuje vreme kada je kokain
konzumiran, već samo pokazuje da je kokain prisutan u urinu, ali ne i u krvi“.
“Pored slabog obrazovanja, ali i nedostatka kućnog
vaspitanja, mnogi ljudi bliski vlasti pate i od odsustva elementarne
inteligencije. Sve se pamti, ništa se neće zaboraviti, ljude ovde ne treba
potcenjivati”, zaključuje Pajtić.
“Tajkunska mega
zvezda”
Politikolog Cvijetin
Milivojević kaže da je sve pobrojano, Nikoli Petroviću i vlasniku Pinka Željku
Mitroviću omogućeno dolaskom ove političke garniture na vlast.
“Šta možete očekivati od čoveka koga prati
toliko afera? Dolaskom SNS na vlast, Petrović je praktično postao tajkunska
mega zvezda. Niko do tad u Srbiji nije čuo za njega i nije se pre toga
proslavio nekom impresivnom poslovnom biografijom. Tako da sad postoji taj
kontinuitet bahatog ponašanja. Ali ne samo u njegovom slučaju, već i u slučaju
vlasnika Pinka Željka Mitrovića”, kaže Milivojević za Novu i dalje navodi:
“I on u nazivu svoje
kompanije koja se bavi dronovima, ima neko “prc” ili “prdc”. Njemu je i
uređivačka politika takva da ima seksualnih konotacija u najvećem delu programa
televizije Pink, a neguje i taj lični stil ophođenja prema svojim protivnicima,
opterećen seksualnim konotacijama. Dokle god imamo ovakvu državu koja sve to
toleriše, koja dozvoljava da on ni danas nije objavio ko je naručio spot
poternicu za Olivera Ivanovića, nažalost po nas koji mislimo drugačije, ispada
da je on u pravu. Zakoni, kodeksi ponašanja, ogrešenje o javni moral, ništa to
ne postoji…”, zaključuje Milivojević.
Činjenica je da se za ime Nikole Petrovića često vezuju
afere.
Poslednja u nizu je “meklaren”. Povezivao se i sa sumnjivim
otkupom državnih vila na Dedinju, u aferi Vetropark, a mediji su otkrili i da
je kupio avion od kontroverznog biznismena Stanka Subotića. U Pandorinim
papirima se navodi da je vlasnik of šor kompanije na Devičanskim ostrvima,
otkriveno je i da je suvlasnik kompanije sa suprugom Zvonka Veselinovića,
preduzetnika sa severa Kosova koji se nalazi pod američkim sankcijama zbog
sumnje da je učestvovao u ubistvu Olivera Ivanovića…
Zašto to dozvoljavamo?
Govoreći o Nikoli Petroviću, imenima njegovih aviona, ali i
prethodnim aferama, socijalni psiholog i redovni profesor na Filozofskom
fakultetu u Beogradu Dragan Popadić kaže:
“Jedna je stvar zašto
je on želeo da avioni imaju takva imena. Možda je on takve odluke doneo pod
trenutnom obuzetošću narkoticima. Međutim, mogo važnije od toga je kako su
ljudi koji su dali salasnost tako nešto dozvolili? Zašto se ta bahatost i to
sprdanje sa svima nama trpi”, pita Popadić.
Kaže da takvih ljudi ima širom sveta, bogatih, moćnih…
“Svako od njih bi voleo da ima slobodu da bude bahat toliko
da se na ovaj način podsmeva zakonima i institucijama države u kojoj živi.
Međutim, u uređenim društvima je to nemoguće, tako da sve ovo više govori o
nama, nego o njima. Situacija je takva da očigledno Nikola Petrović može da
osmisli bilo kakvu bizarnost, a da ljudi u strahu zato što je to on, to dozvole
i da to prođe. Jasno je da on može da radi šta god hoće, ali meni je ipak
važnije pitanje kakvo smo mi društvo kad to dozvojavamo”, zaključuje Popadić.
“Ovde nema ni države
ni zakona”
Politikolog Boban Stojanović za novine “Nova” kaže da ovde
nema više ni države, ni zakona, ni institucija.
“Spisak svih problema
i afera bi bio jako, jako dug. Ali ću samo ostaviti poslednje što smo saznali,
a to je da su prema podacima policije dugogodišnji ministar i
visokopozicionirani član SNS-a i načelnik BIA pomagali narko kartel, ali da
nisu procesuirani. Evo i predsednica Vlade, čiji je deo ministar Stefanović bio
pet godina, će sada postati predsednica Narodne Skupštine. Ovo dovoljno govori
o vladavini prava, odgovornosti i spojenosti partije i države”, kaže Stojanović
za Novu. (www.nova.rs, portal, Jelena Jelovac, 15.3.2024)
Da li Dragan Stojković treba da vodi reprezentaciju i 2026?
Sagovornici Danasa saglasni da je Piksi nagrađen novim ugovorom za stare zasluge
Fudbalski savez Srbije odlučio je da Dragan Stojković bude
selektor reprezentacije do Svetskog prvenstva 2026, odnosno da je od marta
2025. povede i u kvalifikacije za Mundijal u SAD, Kanadi i Meksiku, prvi u tri
zemlje, prenose mediji.
Nacionalni tim je
preuzeo u martu 2021.
Dragan Stojković je ostvario plasman na Svetsko prvenstvo u
Kataru i Evropski šampionat u Nemačkoj ove godine (14. jun-14. jul) i uveo je
reprezentaciju u najviši rang u Ligi nacija, ali je uprkos ovim rezultatima bio
pod velikim pritiskom nekih moćnih ljudi u srpskom fudbalu, koji su želeli da
ga uklone sa sadašnje funkcije.
Sportski novinar Zoran Šećerov smatra da je selektor imao
uspone i padove u protekle tri godine.
– Na startu selektorske karijere pokazao je da zna, posle su
se neke stvari dogodile na koje nije imao velikog uticaja, odnosno drugi su mu
pomogli da bude manje uspešan. Nadam se da će u nastavku karijere ponovo biti
uspešan, jer to pre svega zaslužuje generacija koju predvodi, ali i on kao
trener. Na početku sam ga hvalio, a potom sam ga i kritikovao, kad je to
zaslužio. Nije u pitanju promena stava, već profesionalan odnos, ali nisam preterivao,
jer je dobronamerna kritika dobra – kaže Šećerov i dodaje:
– Bilo bi korisno da Srbija podržava ono što selektor radi,
bez obzira kako se on zove. Moramo da budemo uz njega dok je na čelu
reprezentacije i da mu ne odmažemo, ako već ne možemo da mu pomognemo. On ne
vodi veliki tim, ali ta ekipa može jako mnogo da napravi ako daje maksimum na
svakoj utakmici.
Politikolog Cvijetin
Milivojević smatra da je Stojković bio uspešan i kao selektor, ali i da se
dobro snašao i kad je u pitanju odnos prema vlastima u Srbiji.
– Naš fudbal nema
velike uspehe, ali je Piksi uspeo da nas odvede na dva velika takmičenja i da
nas uvede u prvu grupu Lige nacija. To su opipljivi rezultati, a priče o tome
zašto je on selektor i kako je došao na tu funkciju su u tom smislu nebitne.
Poštovao sam ga kao igrača, jer je bio vrhunski fudbaler, i sada kao selektora,
jer je ostvario rezultat. Pre njega su mnogi pokušavali, ali nisu uspevali da
ostvare ono što je on u kontinuitetu uradio sa reprezentacijom. Takođe, zadržao
je neku vrstu dostojanstva kad je u pitanju odnos prema vlasti. Ne znam koliko
pravi kompromise, ali, za sada, u političkom smislu se nije kompromitovao –
objašnjava Milivojević.
Vladimir Vermezović, bivši fudbaler i trener Partizana,
tvrdi da rezultati nacionalnog tima pokazuju da je Stojković „pravi čovek na
pravom mestu“
– Ne znam kojim su se kriterijumima vodili u odluci da mu
produže mandat, ali ako su u pitanju rezultati, onda je to apsolutno ispravna
odluka. Odveo je reprezentaciju na dva velika takmičenja za redom i činjenica
je da nemamo boljeg kandidata za tu funkciju. Ne ulazim u političke priče, već
posmatram samo ono što je njegova selekcija postigla. Poznajem ga 40 godina, u
fudbalu je postigao sve, veruje u ono što radi i mislim da je pravi čovek na
pravom mestu – kaže Vermezović.
Darko Tešović, fudbalski trener, takođe tvrdi da iza
Stojkovića stoje rezultati, ali i činjenica da Srbija nema boljeg kandidata za
funkciju selektora.
– Nema tu velike filozofije, čovek je napravio ozbiljan
rezultat i podigao je naš reprezentativni fudbal, koji je dugo godina tavorio,
na viši nivo. Ne vidim da postoji neko ko može da uradi više od onoga što je
Piksi do sada uradio. On je pod velikim pritiskom javnosti i nekih moćnih ljudi
iz fudbala, što je takođe legitimno, ali sa sportske strane selektor je doneo
srpskom fudbalu velike stvari – plasman na Svetsko prvenstvo i potom na
šampionat Evrope. Treba mu dati šansu da napravi bolji rezultat nego na
prethodnom takmičenju. Oni koji ga kritikuju nisu treneri i nisu radili taj
posao. Ne znam kako trenira ekipu i kako to izgleda kad radi sa timom, međutim,
rezultati kažu da je uspešan u tome što radi – smatra Tešović. (www.danas.rs, portal, V.N, 16.3.2024)
петак, 15. март 2024.
Док Брнабић не распише локалне изборе на КиМ, не може бити ни избора у „ужој Србији“!
Право на правду – Има ли правде – Неправдом против правде
Када би будућа спикерка Народне скупштине Ана Брнабић, у
дану када буде расписивала поновљене изборе у престоници и редовне у више од
100 градова и општина широм „уже Србије“ и „северне српске покрајине“, напокон
учинила оно што су Врховникови претходни спикерфони (др Н. Стефановић, мр М.
Гојковић, И. Дачић и др В. Орлић) на челу српског парламента, противуставно, у
протеклих 12 година, одбијали да ураде – из политичког „Фикуса“ који је таворио
у седмогодишњем пепелу би, преко ноћи, изникла у српску „Лилу рамонду“.
Последњи је воз да председник Скупштине Србије коначно
распише локалне (за почетак, градске и општинске) изборе и на територији „јужне
српске покрајине“.
Зато што председника српског парламента на то изричито
обавезује Устав Републике Србије.
И зато што то не забрањује ни Резолуција 1244 Савета
безбедности Уједињених нација (СБ УН) којом је окончана НАТО агресија на Савезну
Републику Југославију (СРЈ), односно Србију.
Зато што најмање две чланице Савета безбедности са правом
вета, као и већина земаља чланица Уједињених нација која представља три
четвртине човечанства, не би имало ништа против.
И зато што нешто озбиљно против тога не би смео да зуцне ни
тзв. колективни Запад, пошто је већ, прошле године, као регуларне и
демократске, легалне и легитимне, признао
резултате избора за градоначелнике које је на, скоро апсолутно Србима настањеном,
северу Косова, расписала приштинска власт, а за које је, према извештају
Би-Би-Сија, гласало само 3,5 одсто грађана и на којима је (према тврдњи нашег
Врховника), од укупно уписаних 45.950, гласало тек 1.567 бирача, а од тога само
13 Срба?!
И зато што никакав Бриселски споразум не може да има
супремацију над Уставом Србије, јер свако супротно тумачење значи позив (и оправдање) за државни
удар!
Резолуција СБ УН 1244
не забрањује Србији да организује локалне изборе на КиМ
Кажу неки из власти који бране неодбрањиво како су, ето, и они за то да наша држава распише и организује изборе на Косову и Метохији (КиМ),
али је то, куну се, „неспроводиво“ јер је „у супротности“ са Резолуцијом СБ УН
1244, из јуна 1999. године.
Па да одмах проверимо да ли Резолуција 1244 Србији
ускраћује, а самопроглашеној држави Косово поклања право да организује локалне
изборе на КиМ.
Ту, поред осталог, стоји да Резолуција 1244 „овлашћује
генералног секретара да уз помоћ одговарајућих међународних организација,
успостави међународно цивилно присуство на Косову, како би се обезбедила
привремена управа на Косову, при чему ће народ Косова моћи да ужива суштинску
аутономију у оквиру СР Југославије, и које ће обезбедити прелазну управу при чему ће успостављати и надгледати развој привремених демократских институција
самоуправе, како би се обезбедили услови за миран и нормалан живот свих
становника Косова; одлучује да ће главне одговорности цивилног присуства
укључивати: унапређење успостављања, до коначног решења, суштинске аутономије и
самоуправе на Косову...“
СБ УН даље „одлучује да политичко решење за кризу на Косову
треба да буде засновано на општим принципима из Анекса 1 и како је даље
разрађено у принципима и другим траженим елементима из Анекса 2“.
А најближе што о овој теми збори Анекс 1 на који упућује Резолуција
1244 је, отприлике, ово: „Политички процес ка успостављању споразума о
привременом политичком оквиру, који ће обезбедити суштинску самоуправу на
Косову, узимајући у потпуности у обзир споразуме из Рамбујеа и принципе
суверености и територијалног интегритета СР Југославије и других земаља у
региону, и демилитаризацију ОВК“!?
Док у поменутом Анексу 2 пише још и ово: „Успостављање
привремене администрације за Косово као дела међународног цивилног присуства
под којим ће народ Косова моћи да ужива суштинску аутономију у оквиру СР
Југославије о чему ће одлуку донети Савет безбедности УН. Привремена
администрација треба да обезбеди прелазну управу, и да при томе успоставља и
надгледа развој привремених демократских самоуправних институција како би се обезбедили
услови за миран и нормалан живот свих становника Косова“.
Дакле, Резолуција 1244 којом је заустављена НАТО агресија на
СРЈ чији је међународноправни наследник Република Србија – не само да не даје
право Приштини да одузме Србији онај елемент суверенитета који се зове
„недељивост територије“ у погледу права на расписивање локалних избора на целој
територији земље него, напротив, на неколико места изричито помиње „суштинску
аутономију Косова у оквиру СРЈ / Србије“ .
Је ли Бриселски
споразум „политички“ или међународноправни документ?
Кажу неки из власти који не могу да сакрију да бране
неодбрањиво да, ето, и они би да Србија распише и организује изборе на КиМ, али
је, веле, то „неспроводиво“ јер се то „коси“ са нашим међународно преузетим
обавезама по слову Бриселског споразума... А, је ли? Је ли Бриселски споразум
стварно необорив или је, можда, у питању непостојање политичке воље једног
човека, иако чак три четвртине и његових гласача сматра да је КиМ приоритет ако
већ морамо да бирамо између недељиве Србије и некакве ЕУ на грани?
Међутим, када прочитате шта су све српски преговарачи
прихватили у документу „Бриселски споразум / Први споразум о принципима који
регулишу нормализацију односа“, постаје јасно да је од тада до дана данашњег,
за ову власт, тај споразум важнији од Устава Републике Србије.
Нажалост по Србију, то није случај и са политичким вођама
косовских Албанаца који не желе да формирају ЗСО, јер то, наводно, није у
складу са њиховим уставом. А нашима, ваљда, јесте у складу са Уставом Србије да
Косово, данас-сутра, буде независно јер баш о томе све ово време, заправо,
„преговарају“ под „непристрасним“ посредовањем архитеката и патрона косовске
независности?
У једанаестој, од укупно 15 тачака Бриселског споразума
(симптоматично је да се у целом тексту, ни на једном месту, не помиње
„Србија“!), кога је, 19. априла 2013, парафирао тадашњи премијер Ивица Дачић,
уз саслуженије и по налогу првог потпредседника Владе (ППВ-а) Александра Вучића,
дословно стоји: „Општински избори ће бити организовани у северним општинама
2013. године уз посредовање ОЕБС-а у складу са косовским законом и међународним
стандардима.“
Ко је све у српском парламенту гласао за, а ко није за тај
споразум који, као, „није правни, него политички документ“ – иако се њиме
самопроглашеној „Републици Косово“ препушта организовање локалних избора, чак
изричито, и на северу Косова?
Већ 26. априла 2013, у ситним ноћним сатима, Народна
скупштина Србије је, са 173 гласа „за“, један „уздржан“, 24 „против“ (петоро
присутних посланика није гласало), усвојила „Извештај Владе о току
преговарачког процеса Београда и Приштине“ (читај: и текст Бриселског
споразума!). За историјску срамоту ваља подсетити да је свој глас за овај
противуставни акт, осим Демократске странке Србије (ДСС) и појединих посланика
неколико других странака, дала цела власт и скоро цела опозиција. Дакле, за
измештање са Косова свих озбиљнијих елемената суверенитета Србије гласали су:
Српска напредна странка, Социјалистичка партија Србије, Уједињени региони
Србије, Демократска странка, Јединствена Србија, Нова Србија,
Либерално-демократска партија, СПО-ДХСС, Лига социјалдемократа Војводине, Савез
војвођанских Мађара, Заједно за Србију, Социјалдемократска партија Србије, ако
нисам некога прескочио…
О обавези некаквог преноса надлежности у вези са одржавањем
локалних избора на КиМ, са државе Србије на институције самопроглашене државе
Косово, да подсетимо, у Резолуцији 1244 СБ УН – нема ни речи!
То, међутим, није засметало „сестрама кармелићанкама“
(заветницама тишине) у Уставном суду Србије (УСС) да се прогласе, ни мање ни
више, него ненадлежним, када су, пошто је ДСС упутила иницијативу за оцену
уставности, уследили скандалозни притисци новог режима на Уставни суд!?
Председник Републике Томислав Николић је захтевао од Уставног суда да „застане
са оценом уставности“, док је тадашњи министар правде мр Никола Селаковић
захтевао да се УСС „прогласи ненадлежним“, што се, на крају, заиста и
догодило.
Већином гласова, наиме, УСС је, 10. децембра 2014, оценио да
је „реч о политичком, а не правном питању“, иако га је, у више наврата,
демантовао сам Врховник (ондашњи ППВ) хвалећи се како, гледе Косова, „Србија
испуњава све своје међународно преузете обавезе“.
УСС је донео закључак да се „одбацује иницијатива (странке
ДСС) за покретање поступка за оцену уставности Одлуке о прихватању Извештаја о
досадашњем процесу политичког и техничког дијалога са Привременим институцијама
самоуправе у Приштини уз посредовање Европске уније, укључујући процес
имплементације постигнутих договора“. То зато што је УСС „утврдио да оспорени
акти не садрже правне норме општег карактера којима се на генералан и
апстрактан начин уређују нека питања, имајући у виду да се овим актима само
констатује прихватање одређених докумената, односно извештава Народна скупштина
о раду Владе у области спровођења политичког и техничког дијалога са
Привременим институцијама самоуправе у Приштини уз посредовање Европске уније,
па стога ови акти, по својој форми и садржини немају карактер општих правних
аката из члана 167. став 1. тачка 1. Устава Републике Србије чију сагласност са
Уставом је надлежан да оцењује Уставни суд“.
А шта о локалним
изборима кажу Устав и закони државе Србије?
Члан 86 Закона о локалној самоуправи каже да председник
Скупштине Србије расписује изборе за одборнике у року од два месеца од ступања
на снагу одлуке о распуштању скупштине јединице локалне самоуправе, а то се у
случају српских општина на КиМ догодило не пре 60 дана него пре 12 година?!
Јер, последње локалне изборе на КиМ је, по Уставу и законима
Србије, за Ђурђевдан 2012. године, расписала тадашња председница српског
парламента др Славица Ђукић Дејановић, уз објашњење да ће „у складу са
Резолуцијом 1244 СБ УН, Влада Србије, у сарадњи са УНМИК-ом, предузети све
неопходне радње у вези са изборима на територији Косова". Међутим, под
притиском Немачке пре свега, „жуто-црвена“ влада Тадић – Дачек је одустала од
тих избора, али су они, противно диктату из Београда, у Звечану и Зубином
Потоку ипак одржани. Но, резултате тих избора одржаних по законима Србије
- новоформирана „напредно-црвена“ Влада
(Дачек – Вучек) није признала?!
Према члану 15 Закона о територијалној организацији
Републике Србије, председник Народне скупштине ће „расписати изборе за
одборнике скупштине нове општине у року од шест месеци од дана ступања на снагу
закона којим је нова општина основана“. Подсећања ради, међу тим, сада већ не
толико новим, косовскометохијским општинама са српском већином је и њих шест
јужно од Ибра: Грачаница, Партеш, Клокот, Ранилуг, Штрпце, Ново Брдо…
Дакле, државне институције Републике Србије, од председника
парламента, преко Владе до Уставног суда (елем, све три гране власти:
законодавна, извршна и судска), у перманентном су кршењу Устава, Закона о територијалној организацији,
Закона о локалним изборима и Закона о локалној самоуправи Србије.
У преамбули Устава Србије, донетом 2006. на референдуму,
годину и по пре самопроглашења независности Косова, пише: „... полазећи и од
тога да је Покрајина КиМ саставни део територије Србије, да има положај
суштинске аутономије у оквиру суверене државе Србије и да из таквог положаја
Покрајине КиМ следе уставне обавезе свих државних органа да заступају и штите
државне интересе Србије на КиМ у свим унутрашњим и спољним политичким
односима...“
Устав даље, у члану 8 (територија и граница), прописује да
је „територија Републике Србије
јединствена и недељива“, а „граница неповредива и мења се по поступку
предвиђеном за промену Устава“.
Такође, у члану 182, пише и то да ће се „суштинска
аутономија АП КиМ уредити посебним законом који се доноси по поступку
предвиђеном за промену Устава“, што се за ових 18 година, противуставним и
антидржавним (не)деловањем бивших и садашњих српских власти, није десило.
Не само да Статут АП КиМ (за разлику од Статута АП
Војводина) није донет, нити је од 2012. било расписивања нових избора, већ је
Влада Дачек - Вучек, у септембру 2013, распустила и, до тада постојеће, сазиве
локалних (српских) скупштина општина на Космету (Косовска Митровица, Лепосавић,
Звечан и Зубин Поток)!
Својевремено се, 2013, само ДСС гласно супротставила
одржавању локалних избора на КиМ „по законима Републике Косово“, а изабрани
градоначелник Северне Митровице напредњак Крстимир Пантић одбио да положи
заклетву Републици Косово, док данас готово нико чак ни у тзв. националној
опозицији не диже глас поводом 12 година нерасписивања локалних избора на 15
одсто територије Србије која се зове АП КиМ.
Пред прошле, децембарске изборе, предложио сам да макар
национална опозиција запрети бојкотом – уз образложење да нас актуелни режим,
неспровођењем изборних закона Републике Србије на целој њеној, уставно
недељивој, територији, још више удаљава од КиМ – уколико председник српског
парламента не распише локалне изборе и на КиМ.
После шараде за изборним и постизборним инжењерингом која је
резултовала срамотном интернационализацијом и признањем режима да је заиста
било крађе на „београдском локалу“, овај захтев за поштовањем Устава Србије на
целој територији ове државе само је добио на актуелности.
Шта нам је чинити?
Већина косовских Албанаца је, током 1990. и 1991. године,
напустила државне институције Србије и СФРЈ, албански делегати једностраначке
комунистичке Скупштине Косова усвојили су и „Качанички устав“ самозване
„Републике Косово“; организовали су паралелне изборе и референдуме, формирали
паралелне институције и прогласили у оквиру тадашње СФРЈ своју републику коју
нико у тадашњој Југославији и свету није признавао.
Али, Албанцима то није сметало – признавали су је они сами.
А „паралелна албанска држава“ је следећих осам година, у форми пасивног отпора
српским властима, мирно и без превеликих трвења, фактички кохабитирала са
легалним институцијама државе Србије на КиМ.
Албанци су бојкотовали свако учешће у политичком и
друштвеном животу Србије, живели у свом паралелном свету, организовали своје
паралелне политичке, образовне, безбедносне, здравствене, културне, спортске и
друштвене институције, практично имали паралелну државу у живој држави Србији,
чак убирали и порез од сваког Албанца, свеједно да ли живео на Косову или
дијаспори.
Обећаног референдума о (не)прихватању Бриселског споразума,
наравно, све до данас није било! Врховник и Самодржац српски се, додуше, осам и
по година касније, у разговору са представницима Срба са КиМ, гледе прихватања
тог акта, „вадио“ баш по принципу „не кара мајка сина што се коцкао, већ што се
вадио“: „... Јер сам имао довољно храбрости, иако нисам ја потписао Бриселски
споразум!?“ Поново је себи приписао заслуге што смо добили и ово и оволико, уз
тврдњу да су неки министри, на челу са премијером Дачићем, те ноћи у Бриселу,
„били за прихватање да Косово уђе у Уједињене нације“!
Деведесетих година прошлог века, од државе Србије чији су
грађани и држављани званично били, косовски Албанци су узимали само оно што им
је одговарало, а све оно што није „пристајало“ њиховој „ослободилачкој борби за
националну државу“, они су бојкотовали. Да ли је можда дошло време да се, у
погледу тактике борбе за очување територијалне целовитости и државног и
националног суверенитета, угледамо на наше албанске комшије и суграђане са КиМ?
(Извор: Правда/14.3.2024, портал,
www.pravda.rs)
четвртак, 14. март 2024.
Zatišje pred buru beogradskih i preostalih lokalnih izbora u Srbiji
Moglo bi da se kaže da na političkoj sceni Srbije vlada
izvesno zatišje, uz tek neku povremenu partijsku čarku. Vlast i opozicija su u
ovom trenutku čvrsto ukopani u svojim rovovima i za sada kroz dvogled pomno
prate poteze one druge strane i „uzvraćaju paljbu“.
Sa druge strane, čini se da javnost očekuje neku lepu vest,
neki makar pokušaj dogovora vlasti i opozicije pred predstojeće ponovljene
izbore u Beogradu i lokalne izbore u mnogim opštinama i gradovima u Srbiji.
Iako nije preveliki
optimista po pitanju dijaloga i dogovora vlasti i opozicije, politički
analitičar Cvijetin Milivojević primećuje da je skoro pa nemoguće da se održe
ponovljeni izbori u Beogradu, a da pre toga dve strane ne pokušaju da nađu
kompromis između maksimalističkih zahteva da se skoro pa sve menja po pitanju
izbornih uslova i onih minimalističkih uslova koji kažu da je sve u redu i da
ništa ne treba dirati.
„Prvi signal da se
ipak nešto pozitivno događa je činjenica da je Vučić odustao od tih brzih,
brzih izbora u Beogradu već za kraj aprila, nego ih je obećao u onom krajnjem
zakonskom roku, a to je početak juna. Dakle, to jeste jedna vrsta poruke – ima
vremena da se dogovori i primeni ono što bi se eventualno dogovorilo, da bi se
opozicija faktički zaista posvetila izborima i izašla na te izbore i ne bi
učinila ništa na planu toga da ti izbori budu onemogućeni“, kaže Milivojević i
ističe da je vlast spremna na neku vrstu dogovora sa opozicijom u strahu da
zapadni saveznici ne bi ispunili svoje pretnje o nekakvim sankcijama Srbiji
ukoliko predizborni dogovor ne bude postignut.
Govoreći u tom kontekstu, profesor Fakulteta političkih
nauka u Beogradu Miloš Bešić rekao je da je pitanje od ključnog značaja - da li
na Srpsku naprednu stranku i njeno rukovodstvo postoje direktni uticaji od
strane važnih pojedinaca ili institucija sa Zapada da se tako nešto zaista i
dogodi?
„Meni se čini da je odgovor na to pitanje afirmativan, a to
cenim na osnovu reakcija zvaničnika i na osnovu onoga što je prvi čovek Srbije
rekao da je Vladi naložio da izađe u susret preporukama OEBS-a. Ono što je meni
isto tako indikativno i što ide na ruku ovog mog argumenta jeste da su izbori
pomereni za 2. jun. Da SNS hoće da organizuje izbore pod istim uslovima, oni bi
to uradili 28. aprila, ali su pomerili na 2. jun i po mom mišljenju to znači da
su imali nekakav aktivni pritisak od strane međunarodne zajednice kojem mi kao
javnost nismo svedočili“, kaže Bešić i dodaje da veruje da će do nekog
poboljšanja doći, ali i da je rano govoriti o tome šta će biti urađeno i u kojoj
meri.
Bešić misli da je jedan od efikasnijih instrumenata kojim bi
opozicija mogla da osigura da do promene određenih izbornih uslova zaista i
dođe - pretnja bojkotom koji, kako objašnjava, vladajuća SNS sebi ne bi mogla
da dopusti.
„Ono što sasvim izvesno znam je da u postojećoj političkoj
konstelaciji, naročito posle Rezolucije Evropskog parlamenta i izveštaja OEBS-a
opozicija ukoliko se ujedini ( a mislim da je to elementarni uslov da ti izbori
imaju smisla) ona može veoma aktivno i efektivno da preti bojkotom ovih izbora.
Ja sam neko ko je generalno protivnik bojkota izbora, ali ovo jeste specifična
situacija u kojoj vladajuća stranka u ovim spoljnopolitičkim okolnostima ne sme
sebi da dozvoli bojkot izbora od strane opozicije“, kaže on.
Sa druge strane,
Milivojević smatra da je pretnja bojkotom bila jak adut opozicije, ali da je
sada veći deo opozicije za izlazak na izbore, kakvi god uslovi bili. Međutim,
on ističe da ni pretnja opozicije onemogućavanjem održavanja izbora nije za
potcenjivanje.
„To ne mora da bude
fizički. To može da bude sa pametnom, što bi se reklo – pasivnom rezistencijom,
pasivnim otporom na neki način, da se onemogući zapravo realizacija izbora.
Dakle, da se izbori obesmisle. Naravno, to verovatno stoji i kao neki poslednji
adut. Bojkot? Nisam siguran da će do bojkota doći. Opet kažem, nažalost nema ni
tu puno principijelnosti ni kod opozicije. Jer oni kažu – kako da bojkotujemo
izbore, šta ćemo mi sutra da radimo ako ostanemo izvan parlamenata – ovog
državnog i ovih opštinskih ili gradskih parlamenata“.
Za Cvijetina
Milivojevića minimum uslova na koji će opozicija pristati su onemogućavanje
lažnih birača na lokalnim izborima, bilo ovih koji dolaze iz različitih gradova
Srbije ili izvan Srbije. I verovatno minimum je neka vrsta popravljanja
medijskih uslova, kaže sagovornik Glasa Amerike.
On smatra da su dobre
akcije kojima opozicija pokušava da na delu uhvati što više slučajeva u kojima
vlast preseljava birače i fiktivno ih prijavljuje pre svega u Beograd, gde kako
kaže, SNS najlošije stoji:
„Ova smicalica sa
premeštanjem birača je "provaljena", tako da će oni to verovatno
raditi, ali će raditi sa nekom manjom dozom, mnogo opreznije nego što su
radili, tako da će i matematički manji broj birača biti preseljen. Osim onih
koji su već odradili posao, pa su se vratili u svoje sredine. Ja ne sumnjam da
su već 17. decembra, kad su glasali u Beogradu, ti privremeni Beograđani
vraćeni u svoje sredine i tamo se ponovo prijavili. Oni sad imaju pravo da
glasaju na još jednim lokalnim izborima u svojoj sredini“.
Po mišljenju Bešlića, tri su faktora koji daju vladajućoj
stranci prednost (čak i na način da dovode u integritet izborni proces) –
apsolutna medijska manipulacija, prevashodno preko medija sa nacionalnom
pokrivenošću, manipulacija biračkim spiskom i apsolutna kontrola svih
najvažnijih insititucija koje bi trebalo da rade posao tokom izbornog procesa.
Sagovornik Glasa Amerike smatra da dve stvari „mogu da se dobiju“.
„Mislim da, kada je reč o medijima i biračkom spisku, može
da se napravi veliki posao do 2. juna. To je lako merljivo, tehnički
izvodljivo. Postoji način da se preko bilo kakvog sistema proporcionalnosti
reši zastupljenost svih strana u medijima, a i preko digitalnog biračkog spiska
kom bi, uz pomoć tokena iz Ministarstva unutrašnjih poslova mogle da imaju
pristup sve partije. Tu postoje mehanizmi koji su manje-više standardizovani“,
kaže Bešić.
Govoreći o mogućnosti donošenja leks specijalisa u okviru
kog bi se našli zahtevi koje je opozicija iznela na poslednjoj konferenciji za
medije, profesor Bešić je rekao da je takva opcija u teoriji moguća, ali da je
malo verovatno da se to u praksi i dogodi.
„Mislim da čak ni vladajuća stranka ne bi imala problem sa
sadržajem tog leks specijalisa ali ono što oni sebi ne smeju da dozvole, a to
je u prirodi svake dominantne partije, jeste da pokažu slabost. Usvajanjem leks
specialisa oni bi pokazali slabost i jednu vrstu veoma otvorenog priznanja da
prethodni izbori nisu bili u redu, što oni sebi ne smeju da dozvole. Mislim da
mogu da razgovaraju i da izađu u susret zahtevima koji su sadržajno vezani za
izborni proces ,ali da bi donošenje leks specialisa bilo moguće samo ako
postoji otvoren, direktan pritisak evropskih struktura da to bude tako“, kaže
on.
Razmatrajući položaj
opozicije, Milivojević kaže i da je važno da predstojeći ponovljeni izbori u
Beogradu i preostali lokalni izbori treba da se održe u jednom danu. Greška je,
po njegovim rečima, spajati parlamentarne i predsedničke sa lokalnim izborima,
ali Srbiju sada čekaju isključivo lokalni izbori i oni treba da budu istog
dana.
„Ovde birači hoće da
izaberu ljude koji mogu da reše njihove konkretne probleme u njihovoj sredini.
I ovde nije tema Vučić, ni ulazak u NATO, niti uvođenje sankcija Rusiji. Ovde
je tema kanalizacija za 200 hiljada Beograđana koji žive sa leve obale Dunava.
Ko to može uraditi, kome građani da veruju. Očigledno da ova vlast to ne može
uraditi jer je predsednik Vučić lično obećao pre pet godina u kampanji u
Krnjači sa one hoklice da će to biti završeno. Pet godina je prošlo, nije
završeno, prema tome eto teme za opoziciju. Tako se pobeđuje na lokalu“, kaže
Cvijetin Milivojević i upozorava da opozicija ne treba da naseda na
referendumsku kampanju koju nameće vlast da su predstojeći izbori – izbori za
ili protiv Vučića.
Takođe, kako smatra
sagovornik Glasa Amerike, važno je da na predstojeće lokalne izbore opozicija
izađe na samo jednoj listi, ili da ih najviše bude dve – lista građanske
opozicije SPN i lista desno orijentisane opozicije okupljenje oko koalicije
NADA.
Međutim, po njegovom
mišljenju, ove dve grupacije bi trebalo da na svoje liste stave i one manje
opozicione stranke i koalicije koje 17. decembra nisu prešle cenzus.
„Kad imate lokalne
izbore onda ima li išta logičnije nego da cela opozicija ide sa jednom izbornom
listom. Dakle u ovom slučaju, ja čak idem i korak dalje, da ne samo ovi koji su
postali parlamentarni - SPN i NADA, nego i sve one male, prave stranke
opozicije koje su ostale ispod cenzusa. Jer tu možete da izračunate da je tu
ostalo minimalno sedam-osam stranaka. Znači to je otprilike 5-6 odsto glasova
te prave nacionalne opozicije i sigurno 1,5 do dva odsto ovih malih lista
građanske opozicije koje nisu prošle cenzus. Sve skupa to bi zapravo obezbedilo
opoziciji pobedu, ne samo u Beogradu, nego u najvećem delu opština i gradova na
kojima će se verovatno do juna organizovati izbori“, kaže Milivojević.
Na kraju, Miloš Bešić smatra da je najveći problem za SNS
koja se nalazi na vlasti već 12 godina animiranje sopstvenih birača koji su već
prezasićeni, dok je ključni argument opozicije činjenica da postoji snažno
opoziciono raspoloženje ljudi koji žele promene.
„Ono što opozicija treba da uradi je da obezbedi minimum
organizacionih uslova i jednu solidnu, respektabilnu, pametnu izbornu
strategiju koja će te ljude da izvede na birališta. Oni imaju mnogo manji
problem sa motivacijom vlastitih glasača, nego što je to situacija kada je reč
o vlasti“, zaklučuje profesor Miloš Bešić.
(www.glasamerike.net, Stefan
Miljuš, Rade Ranković, 14.3.2024)
https://www.glasamerike.net/a/srbija-izbori-sns-opozicija-uslovi-beograd/7528002.html
Da li socijalistima preti lagano "odumiranje": Zašto je Dačić pred izborom u kom ne može da izbegne kajanje
Ivici Dačiću i njegovoj Socijalističkoj partiji Srbije (SPS), političkim "dinosaurusima", partiji sa najdužim parlamentarnim stažom u Srbiji i funkcionerom koji je preživeo brojne bure ostajući na ili bar blizu vlasti, preti baš sudbina dinosaura – lagano odumiranje, ukoliko uđu u Pokret za narod i državu čije osnivanje najavljuje Aleksandar Vučić, smatraju sagovornici NIN-a.
Da deo socijalista u Vučićev novi pokret gleda kao što su
dinosaurusi gledali u asteroid čiji im je udar doneo izumiranje, rekli su
direktno ili zamotano u celofan i važni funkcioneri te partije. Nogu je povukao
predsednik Izvršnog odbora SPS i član Predsedništva stranke Vladan Zagrađanin,
koji je u stranci od osnivanja.
"Svako eventualno presvlačenje ili utapanje u neku novu
organizacionu formu značilo bi odricanje od onoga što su socijalisti
izgrađivali godinama", naveo je Zagrađanin.
Toma Fila, uticajni član Predsedništva SPS, koji takođe važi
za "staru gardu" socijalista, još iz vremena Slobodana Miloševića,
čiji je advokat bio, rekao je da su u toj partiji podeljena mišljenja da li
treba pristupiti "Pokretu za narod i državu", čije osnivanje
najavljuje Aleksandar Vučić, jer smatraju da "treba sačuvati da SPS ostane
potpuno nezavisna u tom pokretu".
"Jedan istaknuti član, nije važno ko, rekao je da ne
treba da uđemo. Drugi su govorili da treba oprezno. To sam rekao i ja – i da
vidimo šta to nama donosi", kazao je Fila i dodao da se razmišlja i o tome
kako bi njihovi glasači mogli da reaguju na eventualni ulazak u taj pokret.
"Taj pokret treba da se formira, da se vidi kako će da
izgleda, da se sačuvaju individualnosti stranaka, da li će biti jedna lista,
ili ćemo svako za sebe. Možda mu je bilo potrebno više vremena da artikuliše
kako će taj pokret izgledati i ko će biti unutra", kazao je Fila.
Gde je zapelo u
pregovorima SNS i SPS
Nezvanične informacije o formiranju nove Vlade Srbije koje
provejavaju takođe govore o neslaganju između dugogodišnjih saveznika SPS i
SNS. Prema tim navodima, Dačić i SPS nisu zadovoljni ministarskim portfeljima
koje im je Vučić ponudio.
Na takve informacije Ivica Dačić je reagovao pomalo ljutito
i odbacio navode da je datum novih beogradskih izbora sa najavljenog 28. aprila
pomeren za 2. jun jer SNS i SPS navodno nisu postigli dogovor o nastupu na
izborima.
"Koje su to gluposti, da se zbog toga odlažu izbori?
Kao, nemamo dogovor, pa mi trgujemo nešto. Pa mi smo još prvog dana rekli da
ćemo da idemo zajedno na izbore u Beogradu", rekao je Dačić.
On je kazao i da je ideja da SPS i SNS pokušaju da zajedno
nastupe u svim opštinama gde će biti održani lokalni izbori. Iako je ime
mandatara nove vlade na pragu, Dačić tvrdi da sa Aleksandrom Vučićem još nije
razgovarao o sastavu Vlade, ma koliko to zvučalo neverovatno.
"Mi nikada i nismo imali neke velike rasprave oko svega
toga. Mi smo se u načelu dogovorili da ćemo nastaviti našu saradnju i posle
ovih izbora. Personalno - to još uvek nije bila tema", tvrdi Dačić.
Dačić pred izborom u
kom se ne zna šta je gore
Tako su se Dačić i SPS, posle jednog od najlošijih izbornih
rezultata (sa 18 poslanika, 13 manje nego u prethodnom sazivu, a manje su
dobili samo na izborima 2007. kada su osvojili 16 poslaničkih mesta), našli u
situaciji u kojoj će se kajati šta god da urade, smatraju sagovornici NIN-a. Sa
jedne strane, ukoliko ne uđu u Vučićev pokret, preti im marginalizacija i manji
kolač vlasti, neizvesna budućnost zbog oslanjanja na izanđalo (i zloglasno)
Miloševićevo nasleđe koje je ostalo značajno jedino starijoj generaciji. Sa
druge, ako uđu, preti im potpuno utapanje i nestanak političkog identiteta koji
opstaje već 34 godine pod tim imenom, uprkos njihovoj razvijenoj partijskoj
strukturi i posedovanju veština i dugogodišnjeg iskustva partijskog rada i bavljenja
politikom.
Dušan Janjić, politički analitičar i predsednik UO Foruma za
etničke odnose, kaže da "ako SPS uđe u Pokret, njih više nema" i da
je dobro za SPS što su u toj situaciji međusobno podeljeni.
"Treba ozbiljno da razmisle o svojoj budućnosti, jer
budućnosti sa Dačićem više nema. Takođe, moraju da se odluče da li će ostati na
vlasti, odnosno da li će u Pokret. Socijalisti sa Dačićem imaju svoje biračko
telo, a Dačić je vrlo vešt, poznat po svojim manevrima iz 2004. na primer, da
uđe ako ne u vlast, barem u proces odlučivanja. Ako uđu u Pokret, gube
identitet, a onda verovatno i izbore. Tu bi bio kraj SPS-u", smatra
Janjić.
On veruje da može doći i do cepanja partije, pogotovo ako
Vučić na neki način "kupi" Dačić za ulazak u Pokret visokom
funkcijom, pa čak i premijerskom, ali to ne znači da će dobro proći ostatak
SPS.
I politički
analitičar Cvijetin Milivojević smatra da SPS-u sledi "lagano odumiranje",
iako, kako kaže, ponavljanje beogradskih izbora socijalistima sa jedne strane
podiže akcije u pregovorima sa SNS, ali ih sa druge i smanjuje.
"Cela ta priča o
stvaranju Pokreta za državu i narod se svodi na neko formiranje predizborne
koalicije. To nije cementiranje neke nove organizacije, nego faktički
predizborna koalicija za izbore u Beogradu i ostalim gradovima", smatra
on. Milivojević, međutim, dodaje da je SPS imao keca u rukavu do odluke o novim
izborima, jer je od njih na neki način zavisilo formiranje većine u Beogradu,
ali pošto se sada ide na izbore, taj adut je nestao.
Čemu i zašto Dačić i
SPS
Takođe, tu je i
situacija sa izborom predsednika Skupštine Srbije, za koju je SNS već
kandidovao Anu Brnabić, pa nije baš pravno izvodljivo da ona predsedava Vladom.
"Odjednom se kao
jedno elegantno rešenje za tu međufazu pominje Ivica Dačić, jer je
potpredsednik te Vlade, da predsedava tehničkom Vladom makar do izbora nove. To
njemu omogućava nešto što mu rezultati izbora nisu davali. U tom smislu je
verovatno sada pritisak na Dačića manji oko konačnog opredeljivanja za ulazak u
Pokret za narod i državu, ali opet taj pritisak i dalje stoji kada je reč o
tome da će SNS insistirati da se zajedno ide ne samo u Beogradu", kaže
Milivojević.
On ukazuje da SPS u
pojedinim opštinama, pogotovo na jugu i istoku Srbije, može samostalno na
izbore kako bi potvrdio identitet.
"Ako bi
frontalno, u celoj Srbiji, išli faktički na jednoj listi koja bi se zvala
Aleksandar Vučić, onda se postavlja pitanje čemu i zašto Dačić i nekakav
SPS", smatra Milivojević.
Socijalisti, koji su
u više istorijskih trenutaka, ne samo kad su suvereno vladali, bili u situaciji
da odlučuju o sudbini države i njenog usmerenja kroz formiranja vlasti, sada su
u poziciji da skoro nemaju adut i argument u pregovorima sa Vučićem, već da
čekaju kakva će njegova politička volja biti i šta će im ponuditi. Milivojević
veruje da je uticaj SPS u trgovini sa SNS postao zanemarljivo mali, jer SNS ima
više nego lagodnu većinu u Skupštini, naročito sa SVM.
"SNS-u je san da
ima dvotrećinsku većinu, ali oni to nemaju ni sa SPS-om. Dugoročno gledano,
ulazak u nekakav pokret koji bi izrastao iz te koalicije, ne bi bio početak
kraja, ali bi bio početak laganog odumiranja te stranke. Prosto SPS i onako
kuburi sa sopstvenim identitetom, jer generacija birača koji glasaju za njih
zahvaljujući reminiscenciji na Miloševića, je sve manje, oni sve više biološki
odumiru. Sa druge strane, nisam primetio da je SPS sebi porodio neko novo
biračko telo u srednjoj generaciji ili još manje u generaciji mladih
birača", kaže Milivojević.
SPS prokockao šansu
Milivojević veruje da
je SPS svoju šansu prokockao 2022, kada je imao mnogo više glasova na nivou Republike.
"Rezultati
izbora su bili takvi da se bez SPS-a nije mogla formirati Vlada, da ne govorimo
o Beogradu, gde je formiranje vlasti bez SPS i prebega bilo potpuno nemoguće.
Tada je SPS možda čak i mogao da traži premijersko mesto, ali Dačić očigledno
nije imao hrabrosti za tako nešto. On u tom smislu nema više operativni adut
koji može eventualno da uceni SNS. Njegov opstanak u vlasti jedino zavisi od
Vučića. Nema nikakav ucenjivački adut u rukama i biće po onome 'daj šta daš' i
Vučić će zapravo da odluči o tome na nivou Republike", kaže Milivojević.
Janjić veruje da SPS, u koaliciji sa Jedinstvenom Srbijom
Dragana Markovića Palme, ima rezervoar od pet, šest odsto glasova, a sa tim se
"dugo može biti stranka".
"Svako uključivanje u šire liste, gde lik partijskog
vođe nije istaknut u kampanji, dovodi SPS u situaciju da izgubi i to malo. Oni
neće dobiti više, ali imaju mogućnost da to svoje malo daju nekom ko ima
više", veruje Janjić.
On objašnjava da SPS-u ne pomaže ni socijalistička
ideologija, jer nju lako mogu da "ukradu" druge političke opcije, pa
čak i one koje su na desnoj strani političkog spektra, kojima se može
prikloniti deo socijalno ugroženih birača. Janjić dodaje i da istupi uticajnih
funkcionera socijalista protiv Vučićevog pokreta "narušavaju Dačićev
kredibilitet", te da je SPS loše prošao i u slučaju organizacije Ekspa
2027, jer će se, kako veruje "kampanja finansirati i iz avansnih plaćanja
za Ekspo", a socijalisti tu ne mogu da očekuju neki solidan deo kolača.
Socijalisti bi budućnost mogli da traže u nekom
"postmodernom SPS", veruje Janjić, a ne u politici sa dosadašnjim
oslanjanjem na tradiciju iz doba komunizma.
"Dačić razume sve što se dešava, ali ništa ne radi u
vezi s tim. Ne možeš biti veći rusofil od (Aleksandra) Vulina, niti da vičeš
"Živela Rusija" sa (Miloradom) Dodikom. Oni moraju sada na sledeće
izbore, da se ne utope u Pokret, nego da osvoje poziciju za naredne tri
godine", kaže Janjić. (www.nin.co.rs, portal, Filip Đorđević, Nedeljko
Čolić, 13.3.2024)
уторак, 12. март 2024.
“Bez pardona”| Cvijetin Milivojević: Vučić je preveslao Đilasa!
U najnovijem izdanju emisije "Bez pardona" pogledajte gostovanje politikologa Cvijetina Milivojevića koji najpre govori o ljudima na srpskoj političkoj sceni i njihovom razvojnom putu. Nakon toga analizira stanje u medijima i kritikuje rad RTS-a za koji kaže da bi trebalo da bude servis građana, a ne predsednika i vladajuće stranke. Milivojević nastavlja priču o predsedniku Vučiću, njegovom uticaju na izbornu volju građana kao i o uticaju na članove SNS-a. Pored toga, čućete i koja rešenja nudi kada je reč o velikim projektima koje najavljuje predsednik Srbije. (www.ktv.rs, Bez Cenzure - Zvanični kanal, emisija “Bez pardona”, voditelj Danilo Savić, 12.3.3034)