Kad se neko tako važan kao što je Emanuel Makron, mlađi brat
"po babine linije" Angele Merkel, juče i danas još i u funkciji
specijalnog poštara prve dame Evropske unije, iznebuha priseti kako mu je
srpski narod u srcu i kako voli Srbiju kao što je ona volela i voli njega, tj.
Francusku - ima li išta logičnije nego zaključiti kako taj neko ko nas toliko
voli, sigurno i najbolje zna šta je to najbolje za naše dobro?
Dakle, prvo: za ljubljenu Srbiju, za njeno dobro, ništa,
barem u dooooogleeeedno vreme, od ulaska u Evropsku uniju!
Elem, drugo: Kosovo i Srbija su dve nezavisne evropske
države - reče, bez pardona, Makron i potvrdi moju tezu da Francuzi, kao
izumitelji moderne diplomatije, ništa u diplomatskom protokolu ne čine
slučajno, pa tako ni predsednika Srbije,
nisu nikakvom "greškom", već sasvim namerno, na
prošlogodišnjoj ceremoniji obeležavanja veka od savezničke pobede u Velikom
ratu, smestili tamo daleko, na rep svečanih tribina, a predsednika
"Republjik e Kosova", tik uz Putina i ostale svetske glavare!
Treće, poručio
nam je Makron sa Kalemegdana: ako hoćemo da nas Makron voli, kao što smo mi
nekada voleli Francusku, onda, iz ovih stopa, moramo da se udaljimo od Rusije i
"damo sve od sebe da Srbija
bude pouzdan partner Nemačke" (citat: naš Vrhovnik, 2014).
Ni na prvu, ni na drugu, ni na treću šamarčinu, Vrhovnik naš
nasušni ni trepnuo nije. Što bi se reklo, muški ih je lično otrpeo, ali je
svojim ćutanjem ponizio sve one građane Srbije, bilo da jesu i bilo da nisu
glasali za njega, jer tri četvrtine njih smatra da Makronova poruka broj 2 i
Makronova poruka broj 3 nisu u interesu države i građana Srbije ili srpskog
naroda.
Hajde, konačno, da se otreznimo.
Nije naš Vrhovnik samo lepo vaspitan momak iz komšiluka, već
mu je njegovo Državno Savetodavno Klimoglavstvo istrasiralo klimoglavarisanje Briselu,
u najširem, odnosno Berlinu i Vašingtonu, u najužem smislu reči, kao manir
vođenja spoljne politike Srbije, odnosno kao jedini put da naš Vrhovnik pobegne
od svog prethodnog, ekstremno radikalskog, života i preumi se, po kalupu koji
mu je Odozgo propisan, kada je ono, pre desetak godina, skidan sa američke "crne
liste".
Javno udvorište moćnijima, uz opravdanja iz reperotoara
kafanskog kukavičluka tipa "sila Boga ne moli", nije, doduše, izum
našega Vrhovnika. Neki su tome sportu bili vičniji, ali i beščasniji i
ljigaviji, no su narodi koje su oni predstavljali, od njihova ulizištva
silnicima, imali neke, makar kratkoročne, vajde.
Jedan je, na
primer (poglavnik NDH dr Ante Pavelić), ovako zborio na zagrebačkom Markovu
trgu, 21. svibnja 1941: "... Oslobođenje hrvatskog naroda i uspostavu
Nezavisne Države Hrvatske utvrdili su i donijeli dva velika naroda, države
osovine sa svojim dvama velikim vođama! Zato smo mi njima zahvalni. Zato će im
hrvatski narod biti vječno zahvalan!... Naša država dobila je u prvim danima
svog života i priznanje od naših velikih prijatelja. Priznali su je naši veliki
prijatelji i veliki niz naroda u Evropi!... I opet zahvaljujući velikim vođama
dvaju prijateljskih naroda (Hitler i Musolini, prim.C.M), danas hrvatski narod
imade već utvrđene - u glavnim linijama - granice na dva najvažnija dijela
zemlje!... Nezavisna Država Hrvatska već danas jeste veća nego li je ikada u
povijesti bila...Zvonimirova je kruna za sva vremena najveći jamac uvereniteta,
vrhovništva Nezavisne Države Hrvtske, jamac naše potpune narodne i državne
nezavisnosti. Ja sam ponudio da je nosi vojvoda Savojski (italijanski plemić,
lažni hrvatski kralj Tomislav II, prim. C.M), jer sam znao da je najdostojniji...
Da se kao slobodan narod i kao NDH smjestimo u novi europski poredak, kojega su
velike vođe dvaju velikih prijateljskih naroda, započeli, stvorili i koji će -
ako Bog da - na sreću svih europskih naroda u najskorije vrijeme dovršiti..."
Drugi, Hašim
Tači, kao onodanji premijer, na obeležavanju šestogodišnjice
"nezavisnosti", ovako je, iz najboljih namera, usput razotkrio ko je
zaista okupirao 17 odsto teritorije Republike Srbije: "Koristim ovu
priliku da, u ime naroda Kosova, zahvalim Sjedinjenim Američkim Državama,
Velikoj Britaniji, Nemačkoj, Francuskoj, Italiji i
svim savezničkim zemljama Zapada koje veruju, koje su
verovale u našu pravednu stvar i pomogle nam da obezbedimo
slobodu i nezavisnost. Posebno priznanje odajemo albanskoj državi,
za doprinos slobodi i nezavisnosti. Hvala SAD-u i
zemljama Evropske unije i NATO-u..."
Ali se niti jedan niti drugi citirani glavar nisu šlihtali
onima od kojih pomoć nisu očekivali niti joj se nadali, kao što se naš Vrhovnik
najviše ulaguje upravo onima koji mu, 1999. brutalnom oružanom agresijom, a od
tada strašnim pritiscima i ucenama, odsecaju i otimaju 17 odsto državne
teritorije za koju se naš Vrhovnik, na Ustavu i Jevanđelju, zakleo da je naša.
Svako malo,
možete čuti srceparajuća zaricanja našega Vrhovnika, ne samo posle sastanaka sa
kancelarkom Merkel, nego i nakon viđenja sa svakom najobičnijom nemačkom
političkom šušom, kako "Srbija želi još veće prisustvo Nemačke na Balkanu
i u Srbiji", kako "Nemačka ne treba da očekuje nikakve probleme od
Srbije i da će sa svima u regionu imati dobre, komšijske odnose", kako je
„Nemačka najveća i najvažnija zemlja i za nas i u celoj EU”, te kako je
"Srbija mala zemlja da bi bila partner, ali da želi da bude saveznik
Nemačke"... I, što je najparadoksalnije: Vrhovnikovu politiku karakteriše
upravo mazohističko istrajavanje na priznavanju upravo tim, Srbiji, u najmanju
ruku, nenaklonjenim državama da svoje utilitarne, uskonacionalne i uskodržavne
interese, predstavljaju kao STAV TZV. MEĐUNARODNE ZAJEDNICE prema Srbiji.
Umesto da, kao argument u prilog državi koju predstavlja, prizove argumentaciju
koju mu podastire jedan moćni, upravo američki, intelektualac poput Noama
Čomskog koji silu za sebe koja se samoproglašava nekakvom "međunarodnom
zajednicom", jednostavno, opisuje kao nešto čime, zapravo Zapad,
samotituliše "samog sebe", prenebregavajući da je, na primer,
"većina sveta bila protiv NATO bombardovanja Srbije", iako to,
"prema doslednoj retorici Zapada", ispada da je "bio poduhvat
koji je izvela međunarodna zajednica".
Pre ravno 100
godina, Jaša Prodanović je u svojoj proklamaciji o političkom vaspitanju, uz
svo razumevanje za one koji - neko iz straha, neko iz interesa, neko iz
pomodarstva - menjaju neke vlastite principe, pisao da je "za osudu titranje
s principima, kaleidoskopsko menjanje
mišljenja, dvojna i suprotna gledišta, od kojih se jedna upotrebljavaju kad je
politički čovek na vlasti, a druga kad je u opoziciji".
Ja, ipak, neću da
grešim dušu, pa sam sklon da poverujem da je, u našem slučaju, reč o
najobičnijem manjku vizionarstva, apsolutnom nedostatku državne i nacionalne
strategije i epidemijalnom višku "slepih vođa". Što bi rekao
Dimitrije Ljotić (onaj predratni, dakako, iz 1935. godine!), pre nego što se
postavi pitanje KOJIM PUTEM, potrebno je da odgovorimo na pitanja GDE SMO DOŠLI
i KOME CILJU MISLIMO IĆI? (objavljeno na blogu
cvijetinmilivojevic.blogspot.com)
Нема коментара:
Постави коментар