Srpski analitičari za ‘Slobodnu’: Uz Slobu i Vučića je bio i Mitrović. Hoće li se opet izvući ili je i njemu došao kraj?

“Ostat će zapisano u povijesti Srbije da je za vrijeme Vlade Đure Macuta i v.d. predsjednice Ane Brnabić samo u deset dana uhićeno više ljudi nego ikada u povijesti Srbije. Tko bi rekao da će baš njih dvoje biti upamćeni po tome”, reel je nepoznatog autora koji se dijeli društvenim mrežama u Srbiji.

Malo niže na vremenskoj crti kvazi reklama za nagradnu igru: “Pogodi koga sljedećeg hapse i osvoji vrijedne nagrade!”

Javlja se netko iz Inđije, gradića u Vojvodini, tužan što u njegovom malom mjestu nitko nije još uhićen. “A mi kao da smo kužni, a”?

Malo ispod jedna cura pada u depresiju da kako će znati što sutra odjenuti, kad je “uhitilo i vremensku prognozu” – odnosno direktora Republičkog hidrometeorološkog zavoda!

Uz to, policajci uhićuju svoje nadređene, a čini se da i tužitelji odmjeravaju tko će koga prvi.

Mediji? Mediji su posebna priča: Odjednom se utrkuju tko će izvještavati pozitivnije o studentima, što je dotle dovelo da je jedan od predstavnika Studentske liste prije nekoliko večeri javno i usred programa pozvao Radio-televiziju Srbije da to ne radi i da nije poanta da se lavina vijesti o tadašnjem predsjedniku Aleksandru Vučiću sada zamijeni vijestima o studentima.

U takvom ozračju, internet su preplavili snimke građanina Vučića, koji djeluje pripito, kako, okružen svojim najbližim lojalistima čas strastveno pjeva narodnjak koji je bio zaštitna pjesma njegove propale izborne kampanje, čas preko spuštenih naočala daje stručnu analizu ozarenom i ushićenom glavnom uredniku Informera pored sebe, Draganu Vučićeviću, kako će “završiti ovaj posao s njima za godinu – godinu i četiri mjeseca, do dvije godine.

“Oni ni ne znaju kakvu su bijedu na vrat… Ja sam spreman na svaku vrstu stradanja. Htjeli su i to što su htjeli dobili su. I molit će Boga da nisu krenuli u napad. Zapamtite moje riječi: Svi će odgovarati, od tužitelja, policajaca, SVI. I ništa mi ne mogu. Ništa mi ne mogu!”

Malo poslije kamera ga hvata kako snužden izgubljeno gleda negdje u daljinu dok ekipa oko njega i dalje frenetično poskakuje.

Tko se ikad opio, makar u mladosti, zna kako nagli mogu biti skokovi raspoloženja pod utjecajem alkohola. No snimke same po sebi ne dokazuju da je Vučić bio pijan.

Što se točno slavilo, nije najjasnije.

„Evo nas u Savanovi, Vučko organizovao za Informer. Pozvao mene i još neke. [...] Vučko ne znam šta slavi, valjda što mu gase televiziju”, rekao je Vučić govoreći o Vučićeviću.

Objasnio je poslije da je to početak kraja nove vlasti – koja još i nije postala vlast. Jer sve ovo se događa a da nije prošlo ni dva tjedna od spektakularne pobjede Studentske liste na parlamentarnim izborima u Srbiji i totalno neočekivanog Vučićeva ranog priznanja tog poraza, te spontanog izlijevanja tko zna koliko tisuća građana na ulice i trgove gradova i mjesta diljem Srbije i dugog slavlja zbog konačnog skidanja autoritarca s vlasti.

Dakle ni dvije tjedna kasnije, događa se ono što je djelovalo nezamislivo - institucije koje su godinama djelovale kao da im je osnovna zadaća ne zamjeriti se predsjedniku države odjednom otkrivaju da postoje zakoni i redom se bacaju na njihovu primjenu. Tužiteljstva i policija pokazuju znakove aktivnosti, televizije mijenjaju način izvještavanja, a ljudi koji su se do jučer natjecali u iskazivanju ljubavi prema Vučiću sada, čini se, pokušavaju ustanoviti kako se zovu novi pobjednici.

Posebno je zanimljivo što se sve to događa prije nego što je Studentska lista, pobjednica izbora održanih 25. listopada, uopće preuzela vlast. Nema još nove Vlade, a ni novi saziv parlamenta nije konstituiran.

U Srbiji se za političke preletače koristi slikovit izraz koji ne treba posebno objašnjavati. No čini se da ovo čemu danas svjedočimo nadilazi običnu promjenu stranačkih dresova: Čini se da se dio sustava koji je godinama održavao Vučićevu vlast pokušava prilagoditi njezinu odlasku.

Hoće li to biti početak stvarne promjene ili samo još jedno presvlačenje istih ljudi u nove političke boje?

O tome smo razgovarali s političkim analitičarom Cvijetinom Milivojevićem, jednim od najupornijih kritičara Vučićeve vlasti, televizijskim autorom i satiričarom Zoranom Kesićem, te umjetnikom Urošem Đurićem, koji su tijekom studentskih prosvjeda javno podržavali zahtjeve za promjenama.

Stara vlast počela je čistiti samu sebe

– Ovo je stanje interregnuma. Stara vlast, doduše u tehničkom mandatu, zapravo se sama pročišćava iznutra – opisuje Milivojević za Slobodnu Dalmaciju neobičnu situaciju u kojoj se Srbija našla.

Njegova je ocjena da je dio institucija, oslobođen dosadašnjeg političkog pritiska ili barem uvjeren da taj pritisak uskoro više neće postojati, počeo raditi ono što je morao raditi i ranije.

– Da su imali malo političke mudrosti i da su to učinili prije dvije godine, možda ne bi ni došlo do izvanrednih izbora. A i da je došlo, vjerojatno ne bi izgubili ovako katastrofalno.

Zanimljivo je, međutim, što pobjednici izbora, buduća izvršna vlast, još nemaju nikakve formalne mehanizme kojima bi mogli upravljati institucijama.

– Bilo je dovoljno da upute nekoliko apela ljudima koji rade u institucijama da se okrenu poštovanju zakona. Već vidimo učinke onoga što se događa u policiji, medijima, djelomično i u oslobađanju pojedinih dijelova tužiteljstva i sudova. Sve se svelo na pozive i apele, a već se vide rezultati.

No Milivojević upozorava da se takvo ponašanje ne smije automatski poistovjećivati sa stvarnim ozdravljenjem institucija. Ljudi koji danas pokazuju novu revnost često su isti oni koji su godinama šutjeli ili sudjelovali u održavanju prethodnog sustava. Posebno je zanimljivo što se događa u medijima.

RTS je već pronašao nove gospodare?

Milivojević ne pokazuje mnogo oduševljenja promjenama koje se mogu primijetiti na Radio-televiziji Srbije. Naprotiv, smatra da način na koji se javni servis sada odnosi prema Studentskoj listi otkriva koliko je duboko ukorijenjena navika služenja vlasti, neovisno o tome tko je obnaša. Problem, prema njegovu mišljenju, nije samo u uredničkim odlukama, nego i u načinu na koji je čitav medijski sustav desetljećima bio organiziran.

Posebno kritizira Regulatorno tijelo za elektroničke medije, REM, koje je godinama toleriralo ponašanje televizija s nacionalnim frekvencijama.

– Imamo televizije koje su dobile nacionalnu frekvenciju na temelju elaborata prema kojem će biti obiteljske televizije ili televizije s informativnim sadržajima, a pretvorile su se u propagandno oružje jedne stranke.

Milivojević smatra da nije potrebno izmišljati nikakve revolucionarne mjere niti nasilno preuzimati privatne televizije.

– To što su privatne medijske kuće jedna je stvar. Ne možete im upasti u kuću ako su platili porez. Ali možete ih natjerati da poštuju obveze koje imaju kao korisnici nacionalnih frekvencija.

Posebno upozorava na ulogu državnog Telekoma Srbije u financiranju i oblikovanju medijske scene.

Podsjeća da je zakonskim izmjenama iz 2023. godine Telekomu omogućeno vlasništvo nad medijima, dok je lokalnim samoupravama takva mogućnost ranije bila oduzeta.

– Otvoriti pitanje Telekoma i njegove uloge u kreiranju medijske sfere apsolutno je nužno. Novcem građana Srbije financira se nešto što je zapravo propagandno oružje – tvrdi Milivojević.

Prema njegovu mišljenju, upravo bi tu trebalo započeti ozbiljno raščišćavanje odnosa politike, državnog novca i medija.

Neuništivi D.J. Žex: Pink je jednom već preživio pad režima

A kada se u Srbiji govori o televizijama koje su nadživjele različite političke režime, teško je zaobići Željka Mitrovića, vlasnika Pinka, koji sebe voli predstavljati kao D.J. Žex.

Njegova televizija bila je bliska vlasti Slobodana Miloševića, preživjela je demokratske promjene 2000. godine, a potom postala jedan od najvažnijih medijskih oslonaca Aleksandra Vučića.

A kako je preživjela Peti listopada 2000.? Pa tako što je jedan od lidera oporbe i antiratne i građanske Srbije, Nenad Čanak, upao tamo ne s namjerom da nešto lomi ili nekoga izbacuje, već da snimi na klaviru Sinatrinu pjesmu "My Way".

Taj je nastup ostao simbolična slika političke rehabilitacije televizije koja je do samo nekoliko dana ranije pripadala medijskom sustavu poraženog režima. Time je jednim potezom oprao vlasnika “ružičaste televizije” i sve njegove bliske veze s bračnim parom Slobodan Milošević – Mirjana Marković.

Milivojević se prisjeća i drugih primjera brzog prilagođavanja nakon Petog listopada.

– Znate kako su neki mediji tada bili miropomazani. Čanak je odsvirao "My Way" kod Željka Mitrovića i sada, puj pike, ne vrijedi što je Mitrović prije radio, sada je naš. Vesna Zmijanac oslobađala je (beogradsku TV) Studio B i tako dalje.

Ovoga puta, naglašava, situacija je ipak drukčija.

– Studentska lista nigdje nije pozivala na linč, nigdje nije pozivala da se upada u medije. Naprotiv, pozivala je da se fizički ne ulazi u njih. To je sasvim drukčije od onoga što se događalo nakon Petog listopada 2000., kada su postojali krizni stožeri koji su upadali u institucije.

I Zoran Kesić dobro pamti kako je Pink preživio prethodnu promjenu vlasti.

– Željko Mitrović je metafora i kralj svih estradnih podržavatelja bilo koje vlasti. Već je jednom podržavao vlast u lošim vremenima, a kada su došla ljepša, nastavio je raditi jer nova vlast nije imala snage ni volje obračunati se s njim.

Kesić smatra da bi se isto moglo dogoditi i sada.

– Možda će se opet dogoditi da Mitrović iz ovih loših vremena nastavi poslovati u ljepšima, kao da se ništa nije dogodilo. U tom slučaju neću kriviti njega nego novu vlast koja mu je to dopustila.

Na pitanje bi li on možda bio spreman učiniti ono što je Čanak napravio 2000. godine, Kesić odgovara u svojem stilu:

 

– Ja sigurno neću. Pritom mislim da ljepše pjevam od Čanka, a pjevam i u svojim predstavama. Ali sigurno neću utrčati na Pink ili bilo gdje drugdje da pjevam i sviram.

Dodaje da vjeruje kako su građani koji su glasali za Studentsku listu glasali i za promjenu odnosa političara prema medijima.

– Siguran sam da birači Studentske liste ne bi željeli vidjeti njezina predstavnika na ovakvom Pinku, osim ako se ta televizija temeljito ne promijeni, ne ispriča, ako ne bude ostavki i ako ne postane nešto drugo.

Tko je zapravo Željko Mitrović?

Željko Mitrović, vlasnik televizije Pink – čije se bogatstvo, prema procjeni beogradskog ‘Nedeljnika‘ s početka 2026., približava iznosu od 600 milijuna eura –  je jedan od najdugovječnijih simbola medijskog i estradnog sustava koji je preživio više političkih epoha.

Uroš Đurić, jedan od najprepoznatljivijih suvremenih umjetnika u Srbiji, smatra da Mitrovićeva priča zaslužuje ozbiljno istraživanje.

– Nadam se da ćemo jednog dana imati priliku saznati tko je zapravo Željko Mitrović. On je vrlo opskurna figura, koja nije imala podršku samo ovdašnje političke klase. Nadam se da će vrijeme pred nama, kada se otvore neki istraživački procesi, dati odgovore na mnoga pitanja.

Spominjemo mu tu i Mitrovićevu prisutnost na diplomatskim prijemima, pa i u ambasadama Sjedinjenih Država ili Velike Britanije, ali on odmah upozorava da se iz toga ne smiju izvlačiti previše jednostavni zaključci.

– Diplomati se inače povezuju s velikim dijelom društvenih elita jer se nikada ne zna na koju će se stranu društvo u nekom trenutku okrenuti. Zato sama prisutnost na takvim događajima ne mora mnogo govoriti.

Mnogo važnijom smatra ulogu Mitrovićeva medijskog sustava.

– Ono što o njemu svakako mnogo govori jest da je stvorio medijsku tvornicu za instrumentalizaciju masa, koja je svakom režimu bila korisna kada god mu je to trebalo. To je instrument zavođenja zajednice.

A upravo zato, smatra Đurić, Mitroviću bi nakon promjene vrijednosnog sustava moglo biti mnogo teže nego nakon obične smjene vlasti.

– Ako se promjene doista budu odvijale na način na koji su postavljene, za njega ne samo da neće biti mjesta, nego je vrlo vjerojatno da će se suočiti i s ozbiljnim sudskim postupcima.

Estradni preletači: od Vučića do studentske trojke

A dok institucije tek počinju mijenjati ponašanje, dio estrade pokazao je mnogo veću brzinu prilagođavanja.

Među najzanimljivijim primjerima je folk-pjevač Aca Lukas, godinama javni podržavatelj Srpske napredne stranke, koji je još početkom listopada nastupao na njezinu predizbornom skupu u Beogradskoj areni. Nakon studentske pobjede, na tri koncerta održana početkom studenoga u istoj dvorani, Lukas je počeo isticati broj tri, pod kojim je Studentska lista pobijedila na izborima. Fotografirao se i u majici s tim brojem, a objave na društvenim mrežama izazvale su mnoštvo ironičnih komentara.

Posebno je zanimljiv slučaj njegova menadžera Saše Mirkovića, koji je studente ranije nazivao ubačenim elementima i ljudima koji žele razoriti Srbiju, da bi već 28. listopada čestitao na mirnim i demokratskim izborima te budućoj vladi poželio uspješan rad.

Voditeljica Pinka Jovana Jeremić, poznata po dugogodišnjem veličanju Vučića, sada naglašava da nikada nije bila ostrašćena te da ljudi različitih političkih uvjerenja moraju razgovarati.

Posebnu pozornost izazvao je i popularni YouTuber Baka Prase, pravim imenom Bogdan Ilić, koji je ranije ugostio Vučića u svojem programu, a nakon izbora objavio ispriku zbog toga što se, prema vlastitim riječima, kladio s 200.000 eura na pobjedu SNS-a. Najavio je i humanitarne donacije.

Ipak, njegov slučaj nešto je drukčiji jer je i prije izbora pozitivno govorio o upornosti studenata, premda sam nije sudjelovao u prosvjedima.

Zanimljivo je i da se ubrzo nakon izbora pojavila internetska stranica posvećena preletačima, na kojoj su se našla imena javnih osoba koje su podržavale Vučića. Stranica je ugašena već nakon jednog dana, uz obrazloženje da postoji opasnost od netočnih optužbi i nanošenja štete nedužnim ljudima.

A upravo tu počinje mnogo ozbiljnije pitanje od estradnog folklora: gdje završava pravo na promjenu mišljenja, a počinje odgovornost za ono što je netko radio u službi prethodne vlasti?

Kesić: Neka ih prati javni prijezir

Zoran Kesić u tom pogledu nema mnogo razumijevanja.

– Nije sporno podržavati nekoga. Sporno je staviti se u službu vlasti koju smatram lažljivom i zločinačkom, targetirati sve njezine protivnike, nazivati ljude koji se ne slažu s njom teroristima i ustašama. To jest zlo.

Kesić ne misli da bi se svakoga tko je podržavao Vučića trebalo kažnjavati, ali inzistira na tome da javnost ne smije zaboraviti tko je što radio.

– Nisam siguran da se za sve to može zakonski odgovarati, ali mora postojati posljedica, makar javni prijezir koji će ih pratiti.

Posebno ga pogađa način na koji su režimski mediji godinama svoje protivnike proglašavali ustašama.

– Više od polovice naroda nazivati ustašama – pa ja sam ustaša u očima tih ljudi! Studenti su ustaše, nezavisni novinari su ustaše. Ako im je vjerovati, u Srbiji ima više ustaša nego u Hrvatskoj. To se ne smije zaboraviti.

Zato je, kaže, u njegovoj emisiji uveden i novi segment pod nazivom „Zaboravi ako možeš”.

Kesić nema razumijevanja ni za one javne osobe koje su šutjele dok su njihove kolege zbog protivljenja režimu ostajale bez posla i bile izložene medijskim napadima.

– Razumio bih da su baš svi umjetnici i glumci išli linijom manjeg otpora i podržavali vlast jer moraju od nečega živjeti. Ali nisu. Velika većina umjetnika javno je rekla što misli i zbog toga snosila posljedice.

Đurić: Kukavičluk nije kazneno djelo

Umjetnik Uroš Đurić, također dugogodišnji kritičar Vučićeve vlasti, pitanje odgovornosti promatra nešto drukčije.

– Većina ljudi su licemjeri. Nažalost, tako je postavljen ovaj svijet. Ne mogu od ljudi praviti nešto što nisu.

Đurić smatra da od estradnih zvijezda nije realno očekivati istu vrstu etičke dosljednosti kao od ljudi koji su se svojim radom izravno suprotstavljali režimu.

– To su ljudi koji žive od vidljivosti. Njima je najvažnije da tu vidljivost ne izgube. Očekivati od njih nekakvu veliku etičku priču prilično je besmisleno.

Ali to, naglašava, ne znači da bi trebalo oprostiti konkretne zloupotrebe.

– Ne možete ljude osuđivati samo zbog kukavičluka. Možete ih osobno prezirati, ali kukavičluk je karakterna osobina. Drukčije je kada je netko aktivno sudjelovao u progonima ili zloupotrebama. Tada treba utvrditi što je konkretno učinio.

Đurić ne vjeruje ni da bi javne hajke protiv preletača bile osobito korisne.

– Hajke uglavnom ne služe ničemu. Meni je mnogo važnije da se uspostave drukčiji vrijednosni kriteriji.

Upravo je to, smatra, smisao studentske pobjede: ne samo zamijeniti jednu političku garnituru drugom nego promijeniti način na koji srpsko društvo funkcionira.

Hoće li studenti postati nova nedodirljiva vlast?

No što ako se dogodi upravo ono što Srbija već dobro poznaje: da novi pobjednici, ohrabreni golemom podrškom, počnu graditi vlastiti sustav političke nedodirljivosti?

Dio političkih protivnika Studentske liste već upozorava na zatvoren način donošenja odluka i opasnost od novog jednoumlja.

Milivojević smatra da su takve kritike u ovom trenutku preuranjene.

– U svijetu postoji jedan lijep običaj, jedan fair play, da se prvih 90 dana nakon formiranja izvršne vlasti ta vlada ne kritizira. A mi još nemamo ni konstituiranu Skupštinu, ni vladu!

Podsjeća da je Studentska lista ostvarila rezultat kakav dotadašnja oporba nije uspjela postići tijekom četrnaest godina.

– Uvjerljivo je pobijedila Aleksandra Vučića. Ovi prvi koraci sasvim su u redu. Nigdje nije pozivala na linč, nigdje nije pozivala na upade u institucije. Pozivala je ljude u institucijama da progovore o onome što se radilo i da sami reagiraju.

Milivojević pritom odbacuje tvrdnje da je na djelu nekakav revolucionarni teror.

– Kakav teror? Tko je vidio taj teror?

Zanimljivo je i njegovo stajalište o mogućem političkom povratku Aleksandra Vučića.

– Ja nemam ništa protiv da se Vučić vrati. Ali neka prethodno oslobođeni sudovi i tužiteljstva utvrde je li se ogriješio o zakone. Ako prođe sve to, zašto se ne bi vratio? Neka pokuša na izborima. Ne možete mu to zabraniti.

Milivojević podsjeća da je Vučić tijekom svoje vladavine često izbjegavao formalno potpisivanje odluka i sporazuma koji su se politički povezivali s njim.

No upozorava da činjenica da netko nije osobno potpisao određeni dokument ne znači automatski da nije mogao imati odgovornost za odluke koje su donosili njegovi suradnici. Posebno spominje slučaj novosadske željezničke stanice i pitanja odgovornosti za rekonstrukciju koja je prethodila tragediji.

Smatra da će tek neovisne istrage pokazati tko je o čemu odlučivao i tko je za što odgovoran.

Resetiranje sustava, a ne osveta

Milivojević vjeruje da bi prioritet buduće vlasti trebalo biti temeljito resetiranje političkog, ekonomskog, financijskog i sigurnosnog sustava. Među važnim pitanjima spominje utvrđivanje odgovornosti za zloupotrebe, oduzimanje nezakonito stečene imovine i lustraciju.

Takav program, smatra, nije u suprotnosti s europskim vrijednostima, nego upravo s onim što Europska unija zagovara kada govori o vladavini prava. Ne vidi ni razlog da nova vlast nastavi Vučićevu politiku stalnog podizanja napetosti sa susjednim državama.

– To su ljudi koji se u ogromnoj većini nikada nisu bavili politikom, a posebno mladi ljudi koji su na sličnoj valnoj duljini s mladima u okruženju. Ne vidim razloga da nastavljaju te šovinističke igre koje je Vučić vodio s dijelom susjeda, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ipak, upozorava da se promjena sustava ne može dogoditi preko noći.

– Pretpostavljam da će najmanje godinu dana, a možda i dulje, prioritet svih prioriteta biti pokušaj resetiranja sustava.

A upravo je tu možda i najveći izazov studentske pobjede.

Jer promijeniti vladu relativno je jednostavno kada imate dovoljno glasova. Promijeniti institucije mnogo je teže. A promijeniti društvo u kojem se desetljećima napredovalo zahvaljujući političkoj poslušnosti, poznanstvima i spremnosti da se zažmiri pred zloupotrebama – još je teže.

Srbija je već jednom, nakon Petog listopada 2000., povjerovala da je odlaskom jednog čovjeka riješila najveći dio svojih problema.

Četvrt stoljeća poslije dobila je novu priliku.

Hoće li je iskoristiti, neće se vidjeti po tome koliko će estradnih zvijezda podići tri prsta, koliko će televizijskih voditelja otkriti čari demokracije ili koliko će se bivših Vučićevih suradnika zaklinjati u poštovanje zakona.

Vidjet će se po tome hoće li institucije nastaviti raditi svoj posao i onda kada to ne bude odgovaralo novim pobjednicima.

I hoće li se jednoga dana u Srbiji moći promijeniti vlast, a da pritom baš nitko ne mora mijenjati stranu. (slobodnadalmacija.hr, Split, Veljko Popović, 10.11.2026)