Eksperimenti svjetskih
krojača i DOMAĆIH ŠEGRTA
Površno posmatrano, BiH, Srbija i Hrvatska su izašle iz devedesetih. Međutim, ako se malo zagrebe ispod površine, može se primjetiti da u mnogim pitanjima nije promijenjena matrica, čemu svjedoče nacionalni i ekonomski programi, ali i spoljna politika.
Zašto ne uspijevamo zatvoriti poglavlje prošlosti i nastaviti živjeti u sadašnjosti?
Stalno potezanje nacionalnih tema od strane političkih aktera je, zasigurno, kočnica na tom putu. Primjera radi, u BiH se i dalje govori o zaštiti vitalnog interesa, što postaje savršen mehanizam za blokade i podizanje tenzija, naročito u izbornim godinama, kakva je i ova, 2022. U susjednoj Srbiji se i dalje traga za ključem koji bi riješio status Kosova, gdje je, s druge strane, onemogućeno slobodno kretanje Srba. Hrvatska se, opet, donekle, ali ne u potpunosti, uspjela otrgnuti iz ralja prošlosti kada je postala članica Evropske unije. Jedno od neriješenih pitanja, koja vuče za sobom, je imovina Srba, koji su 1995. godine protjerani sa svojih ognjišta, pa je tako i do dana današnjeg područje nekadašnje Republike Srpske Krajine slabo naseljeno.
Svi navedeni primjeri svjedoče da se zamršena zajednička prošlost ne uspijeva raspetljati, a zavrzlame će se, prema riječima analitičara, nastaviti i u skorijoj, a vjerovatno i daljoj budućnosti.
Tri viđenja
Komentarišući situaciju u BiH, politikolog Velizar Antić smatra da je prošlost još uvijek u životu iz razloga što tri naroda imaju tri različita viđenja u vezi s razbijanjem Jugoslavije, ali i stvaranjem nove države.
– Sva tri naroda u BiH su imala svoje viđenje da li treba ostati u Jugoslaviji ili učestvovati u njenom razbijanju. Dok su Hrvati i Bošnjaci podržali opciju da se razbija stara država i formira nova, Srbi su bili za opstanak Jugoslavije. Iz tog razloga je vođen i rat na ovim prostorima, nakon koga imamo državu BiH s dva entiteta i tri konstitutivna naroda – priča on za Srpskainfo.
Antić je dodao da niko od tri naroda nije ostvario svoje maksimalističke zahtjeve iz rata, te da su svi nešto izgubili, ali i dobili dejtonskom konstitucijom BiH. I danas se, kaže, vodi borba različitih interesa, što se neće mijenjati ko god od političkih stranaka bude dobio povjerenje građana.
– Srbi se danas zalažu za što veću decentralizaciju što, na kraju krajeva, i stoji u Dejtonskom sporazumu, Bošnjaci žele što veću centralizaciju i jačanje centralne vlasti nauštrb entitetskih ovlašćenja, dok se Hrvati zalažu za poštovanje prava konstitutivnog naroda, a u krajnjoj instanci i za formiranje trećeg entiteta – rekao je Antić.
Problem je, dodaje, u tome što se takve okolnosti koriste u dnevnopolitičke svrhe, pa stranke, koje žele dodatnu podršku naroda, pokreću ove velike teme kako bi sebe predstavili kao najboljeg zaštitnika nacionalnih interesa.
– Političke elite iz sva tri konstitutivna naroda nemaju znanja, a ni volje da se bave realnim problemima naroda. Mnogo im je lakše da pokreću ove „velike“ teme i da na njima grade svoju poziciju pred izbore, mada svi jako dobro znaju da od ostvarenja maksimalističkih zahtjeva bilo koje strane u BiH, u ovom trenutku, nema ništa – rekao je Antić uz konstataciju „kada nemate rezultate ili su ti rezultati jako skromni, lakše je pred narod izaći sa pričom o ugroženosti nacionalnih interesa i predstaviti se kao najbolji zaštitnik istih“.
Život u prošlosti
Da cijeli prostor nekadašnje Jugoslavije, izuzev Slovenije, ne može da izađe iz devedesetih, tvrdi politički analitičar iz Beograda, Cvijetin Milivojević. Doduše, dodaje, i Slovenija se, s vremena na vrijeme, bavi bivšom državom “iz hobija”. To, kaže on, i ne čudi, ako se uzme u obzir činjenica da je globalni zapadni svijet ostao u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama. Shodno tome, dodaje, “ako je Zapad, koji postavlja standarde širom svijeta, ostao u prošlosti, onda je sasvim logično da i male države, nastale na prostoru bivše Jugoslavije, ne mogu da izađu iz svoje prošlosti”.
Problem svih problema na prostoru bivše Jugoslavije je, smatra, u činjenici da je ta zemlja nestala djelimično voljom njenih građana, a većim dijelom voljom onih koji su, u tom trenutku, krojili svijet.
– Jugoslavija se raspala silom i građanskim ratovima. Mogla je na drugi način da se transformiše, ali nije postojalo volje ni sa jedne strane. Takođe, Jugoslavija, u kojoj Srbi čine većinu stanovništva, nije mogla da se transformiše u građansku državu, zato što bi Srbi onda bili većina. Suština je bila u tome, naravno, uz sve greške koje je pravilo rukovodstvo Srbije – istakao je Milivojević za Srpskainfo.
Smatra da smo danas u situaciji da se od BiH, voljom Zapada, pokušava silom napraviti građanska unitaristička država, kakva nije uspjela devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije.
– Oni koji bi danas imali apsolutnu većinu u toj novoj BiH su Bošnjaci, kao što su to bili Srbi u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, Zapad uporno pokušava da ignoriše činjenicu da BiH nije matična država bošnjačkog naroda, krsteći to raznih eufemizmima i otvorenim pokušajima agresije i okupacije od strane Hrvatske i Srbije, zaboravljajući da Srbi i Hrvati, kao konstitutivni narodi BiH, gledaju u Beograd i Zagreb kao u svoju maticu, isto kao što Bošnjaci gledaju, prije svega, prema Bosforu i Dardanelima – smatra ovaj analitičar.
Milivojević se osvrnuo i na neriješeni status Kosova, ponovo pripisujući odgovornost Zapadu.
– Jugoslavija se raspala na šest država koje će biti međunarodno priznate. Odjednom se, osam godina kasnije, pojavljuje potpuno druga politika zapadnog dijela međunarodne zajednice, koja kaže da se Jugoslavija neće raspasti na šest, nego na sedam država. To oni zovu pravni presedan, pa sada i Kosovo ima pravo na nezavisnost. Suština je u tome što se sam dio zapadne međunarodne zajednice nije držao onoga što je donio kao neku vrstu zakonomjernosti u raspadu bivše države. Ali, pošto je stvar već otvorena na takav način, onda je sasvim logično da će i dijelovi drugih država bivše Jugoslavije poželjeti svoje pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja – objašnjava on.
Ono što ne važi za Republiku Srpsku u BiH, koja nema pravo na otcjepljenje prema viđenju zapadne međunarodne zajedne, dodaje on, važi za Kosovo, koje nije bilo republika s pravom na samoopredjeljenje u bivšoj Jugoslaviji.
– Rješavanje kosovskog pitanja nije ekskluzivno pravo tzv. predstavnika koji dolaze iz EU i nekih fantomskih predstavnika koje svaka američka administracija šalje. Zaboravlja se činjenica da su se rezolucijom 1244, kojom je zaustavljena NATO agresija na Srbiju, srpska vojska i policija povukle s Kosova, te da je tu rezoluciju donio Savjet bezbjednosti UN. U njoj se Kosovo tretira dijelom teritorije Srbije, odnosno tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, i svaki dogovor koji bude postignut u pregovorima pod posredovanjem Brisela i Amerikanaca ide na odobravanje u Savjet bezbjednosti. Od pet zemalja u Savetu bezbjednosti, dvije zemlje su sa pravom veta – Rusija i Kina, koje ne priznaju nezavisnost Kosova – priča Milivojević.
Uvjeren je da će pitanje Kosova biti direktan dogovor dvije ili tri najveće sile, a nikako ono što nacrtaju “neki Palmer, Eskobar ili ono što je želja predstavnika Prištine ili Tirane”.
“Ljudi su oprezniji”
Politički analitičar iz Zagreba, Žarko Puhovski, za Srpskainfo kaže da se situacija, iako zemlje bivše Jugoslavije nisu napustile devedesete, ipak znatno promijenila. Najveći razlog za to, prema njegovim riječima, počiva u tome što su ljudi postali oprezniji kada su u pitanju riječi političara.
– Ljudi ne vjeruju više političkim ciljevima kao nekad, zapaljive riječi više ne izazivaju ni približno tako pogubne efekte kao devedesetih – smatra Puhovski.
Za Hrvatsku je, kaže, dobro to što se, stupanjem u EU, izvukla iz okruženja, pa danas ima neke druge prioritete, dok su, prema njegovim riječima, veliki problemi BiH, Crne Gore, Makedonije i Kosova ostali neriješeni.
Mišljenja je da će se područje bivše Jugoslavije tim problemima baviti godinama, ako ne i decenijama.
Komentarišući situaciju u BiH, Puhovski kaže da u ovom trenutku ne postoji demokratska većina koja bi prihvatila demokratske solucije, nego da je na snazi demokratska većina koja prihvata nedemokratske solucije.
– To je priča o građanskoj državi, koja je teoretski, demokratska solucija, ali praktično nemoguća, jer je većina ne prihvata – zaključio je Puhovski. (www.srpskainfo.com, EuroBlic, Sanja Krasić, 7.2.2022)
Površno posmatrano, BiH, Srbija i Hrvatska su izašle iz devedesetih. Međutim, ako se malo zagrebe ispod površine, može se primjetiti da u mnogim pitanjima nije promijenjena matrica, čemu svjedoče nacionalni i ekonomski programi, ali i spoljna politika.
Zašto ne uspijevamo zatvoriti poglavlje prošlosti i nastaviti živjeti u sadašnjosti?
Stalno potezanje nacionalnih tema od strane političkih aktera je, zasigurno, kočnica na tom putu. Primjera radi, u BiH se i dalje govori o zaštiti vitalnog interesa, što postaje savršen mehanizam za blokade i podizanje tenzija, naročito u izbornim godinama, kakva je i ova, 2022. U susjednoj Srbiji se i dalje traga za ključem koji bi riješio status Kosova, gdje je, s druge strane, onemogućeno slobodno kretanje Srba. Hrvatska se, opet, donekle, ali ne u potpunosti, uspjela otrgnuti iz ralja prošlosti kada je postala članica Evropske unije. Jedno od neriješenih pitanja, koja vuče za sobom, je imovina Srba, koji su 1995. godine protjerani sa svojih ognjišta, pa je tako i do dana današnjeg područje nekadašnje Republike Srpske Krajine slabo naseljeno.
Svi navedeni primjeri svjedoče da se zamršena zajednička prošlost ne uspijeva raspetljati, a zavrzlame će se, prema riječima analitičara, nastaviti i u skorijoj, a vjerovatno i daljoj budućnosti.
Tri viđenja
Komentarišući situaciju u BiH, politikolog Velizar Antić smatra da je prošlost još uvijek u životu iz razloga što tri naroda imaju tri različita viđenja u vezi s razbijanjem Jugoslavije, ali i stvaranjem nove države.
– Sva tri naroda u BiH su imala svoje viđenje da li treba ostati u Jugoslaviji ili učestvovati u njenom razbijanju. Dok su Hrvati i Bošnjaci podržali opciju da se razbija stara država i formira nova, Srbi su bili za opstanak Jugoslavije. Iz tog razloga je vođen i rat na ovim prostorima, nakon koga imamo državu BiH s dva entiteta i tri konstitutivna naroda – priča on za Srpskainfo.
Antić je dodao da niko od tri naroda nije ostvario svoje maksimalističke zahtjeve iz rata, te da su svi nešto izgubili, ali i dobili dejtonskom konstitucijom BiH. I danas se, kaže, vodi borba različitih interesa, što se neće mijenjati ko god od političkih stranaka bude dobio povjerenje građana.
– Srbi se danas zalažu za što veću decentralizaciju što, na kraju krajeva, i stoji u Dejtonskom sporazumu, Bošnjaci žele što veću centralizaciju i jačanje centralne vlasti nauštrb entitetskih ovlašćenja, dok se Hrvati zalažu za poštovanje prava konstitutivnog naroda, a u krajnjoj instanci i za formiranje trećeg entiteta – rekao je Antić.
Problem je, dodaje, u tome što se takve okolnosti koriste u dnevnopolitičke svrhe, pa stranke, koje žele dodatnu podršku naroda, pokreću ove velike teme kako bi sebe predstavili kao najboljeg zaštitnika nacionalnih interesa.
– Političke elite iz sva tri konstitutivna naroda nemaju znanja, a ni volje da se bave realnim problemima naroda. Mnogo im je lakše da pokreću ove „velike“ teme i da na njima grade svoju poziciju pred izbore, mada svi jako dobro znaju da od ostvarenja maksimalističkih zahtjeva bilo koje strane u BiH, u ovom trenutku, nema ništa – rekao je Antić uz konstataciju „kada nemate rezultate ili su ti rezultati jako skromni, lakše je pred narod izaći sa pričom o ugroženosti nacionalnih interesa i predstaviti se kao najbolji zaštitnik istih“.
Život u prošlosti
Da cijeli prostor nekadašnje Jugoslavije, izuzev Slovenije, ne može da izađe iz devedesetih, tvrdi politički analitičar iz Beograda, Cvijetin Milivojević. Doduše, dodaje, i Slovenija se, s vremena na vrijeme, bavi bivšom državom “iz hobija”. To, kaže on, i ne čudi, ako se uzme u obzir činjenica da je globalni zapadni svijet ostao u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama. Shodno tome, dodaje, “ako je Zapad, koji postavlja standarde širom svijeta, ostao u prošlosti, onda je sasvim logično da i male države, nastale na prostoru bivše Jugoslavije, ne mogu da izađu iz svoje prošlosti”.
Problem svih problema na prostoru bivše Jugoslavije je, smatra, u činjenici da je ta zemlja nestala djelimično voljom njenih građana, a većim dijelom voljom onih koji su, u tom trenutku, krojili svijet.
– Jugoslavija se raspala silom i građanskim ratovima. Mogla je na drugi način da se transformiše, ali nije postojalo volje ni sa jedne strane. Takođe, Jugoslavija, u kojoj Srbi čine većinu stanovništva, nije mogla da se transformiše u građansku državu, zato što bi Srbi onda bili većina. Suština je bila u tome, naravno, uz sve greške koje je pravilo rukovodstvo Srbije – istakao je Milivojević za Srpskainfo.
Smatra da smo danas u situaciji da se od BiH, voljom Zapada, pokušava silom napraviti građanska unitaristička država, kakva nije uspjela devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije.
– Oni koji bi danas imali apsolutnu većinu u toj novoj BiH su Bošnjaci, kao što su to bili Srbi u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, Zapad uporno pokušava da ignoriše činjenicu da BiH nije matična država bošnjačkog naroda, krsteći to raznih eufemizmima i otvorenim pokušajima agresije i okupacije od strane Hrvatske i Srbije, zaboravljajući da Srbi i Hrvati, kao konstitutivni narodi BiH, gledaju u Beograd i Zagreb kao u svoju maticu, isto kao što Bošnjaci gledaju, prije svega, prema Bosforu i Dardanelima – smatra ovaj analitičar.
Milivojević se osvrnuo i na neriješeni status Kosova, ponovo pripisujući odgovornost Zapadu.
– Jugoslavija se raspala na šest država koje će biti međunarodno priznate. Odjednom se, osam godina kasnije, pojavljuje potpuno druga politika zapadnog dijela međunarodne zajednice, koja kaže da se Jugoslavija neće raspasti na šest, nego na sedam država. To oni zovu pravni presedan, pa sada i Kosovo ima pravo na nezavisnost. Suština je u tome što se sam dio zapadne međunarodne zajednice nije držao onoga što je donio kao neku vrstu zakonomjernosti u raspadu bivše države. Ali, pošto je stvar već otvorena na takav način, onda je sasvim logično da će i dijelovi drugih država bivše Jugoslavije poželjeti svoje pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja – objašnjava on.
Ono što ne važi za Republiku Srpsku u BiH, koja nema pravo na otcjepljenje prema viđenju zapadne međunarodne zajedne, dodaje on, važi za Kosovo, koje nije bilo republika s pravom na samoopredjeljenje u bivšoj Jugoslaviji.
– Rješavanje kosovskog pitanja nije ekskluzivno pravo tzv. predstavnika koji dolaze iz EU i nekih fantomskih predstavnika koje svaka američka administracija šalje. Zaboravlja se činjenica da su se rezolucijom 1244, kojom je zaustavljena NATO agresija na Srbiju, srpska vojska i policija povukle s Kosova, te da je tu rezoluciju donio Savjet bezbjednosti UN. U njoj se Kosovo tretira dijelom teritorije Srbije, odnosno tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, i svaki dogovor koji bude postignut u pregovorima pod posredovanjem Brisela i Amerikanaca ide na odobravanje u Savjet bezbjednosti. Od pet zemalja u Savetu bezbjednosti, dvije zemlje su sa pravom veta – Rusija i Kina, koje ne priznaju nezavisnost Kosova – priča Milivojević.
Uvjeren je da će pitanje Kosova biti direktan dogovor dvije ili tri najveće sile, a nikako ono što nacrtaju “neki Palmer, Eskobar ili ono što je želja predstavnika Prištine ili Tirane”.
“Ljudi su oprezniji”
Politički analitičar iz Zagreba, Žarko Puhovski, za Srpskainfo kaže da se situacija, iako zemlje bivše Jugoslavije nisu napustile devedesete, ipak znatno promijenila. Najveći razlog za to, prema njegovim riječima, počiva u tome što su ljudi postali oprezniji kada su u pitanju riječi političara.
– Ljudi ne vjeruju više političkim ciljevima kao nekad, zapaljive riječi više ne izazivaju ni približno tako pogubne efekte kao devedesetih – smatra Puhovski.
Za Hrvatsku je, kaže, dobro to što se, stupanjem u EU, izvukla iz okruženja, pa danas ima neke druge prioritete, dok su, prema njegovim riječima, veliki problemi BiH, Crne Gore, Makedonije i Kosova ostali neriješeni.
Mišljenja je da će se područje bivše Jugoslavije tim problemima baviti godinama, ako ne i decenijama.
Komentarišući situaciju u BiH, Puhovski kaže da u ovom trenutku ne postoji demokratska većina koja bi prihvatila demokratske solucije, nego da je na snazi demokratska većina koja prihvata nedemokratske solucije.
– To je priča o građanskoj državi, koja je teoretski, demokratska solucija, ali praktično nemoguća, jer je većina ne prihvata – zaključio je Puhovski. (www.srpskainfo.com, EuroBlic, Sanja Krasić, 7.2.2022)
Нема коментара:
Постави коментар