Vučićev prelazak iz Predsjedništva u izbornu utrku: Može li Srbija izaći iz sistema lične vlasti?

Ostavkom na mjesto predsjednika Srbije Aleksandar Vučić otvorio je put povratku na čelo izvršne vlasti. Dok Ustav ključne izvršne nadležnosti daje Vladi, sagovornici Al Jazeere ocjenjuju da će stvarni test biti može li se promijeniti način na koji institucije funkcioniraju.

Nakon što je 27. septembra 2026. godine podnio ostavku na poziciju šefa države prije isteka drugog predsjedničkog mandata i najavio kandidaturu za predsjednika Vlade na vanrednim parlamentarnim izborima, zakazanim za 25. oktobar, Aleksandar Vučić je ponovno u žižu javnosti stavio pitanje raspodjele političke moći u Srbiji. Scenarij prema kojem šef države napušta Andrićev venac kako bi preuzeo kormilo u Nemanjinoj 11 nije novost – Vučić je 2017. godine napravio korak u suprotnom smjeru, dok je Boris Tadić 2012. skratio predsjednički mandat radi spajanja izbora.

Međutim, društveni kontekst obilježen dugotrajnim protestima, pritiscima u vezi s izbornim uvjetima i optužbama opozicije stavlja na ispit cjelokupan sistem kontrole nad institucijama. Dužnost vršiteljice dužnosti predsjednice Republike do izbora novog šefa države, koji se prema zakonu moraju održati najkasnije do kraja decembra, preuzela je dosadašnja predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić.

Prema Ustavu Srbije, Vlada utvrđuje i vodi politiku zemlje, predlaže zakone i budžet, izvršava zakone te donosi uredbe i druge propise. Predsjednik Republike predstavlja državu, predlaže mandatara nakon konsultacija s političkim strankama, proglašava zakone i ima druga, Ustavom precizirano određena ovlaštenja.

Zato bi eventualni Vučićev povratak u Vladu formalno značio dolazak na poziciju s neposrednijim izvršnim nadležnostima.

Moć neovisna o funkciji

Dragan Popović, direktor Centra za praktičnu politiku, smatra da promjena Vučićeve formalne pozicije ne bi bitno promijenila raspored stvarne moći u Srbiji.

„Aleksandar Vučić je u Srbiji uspostavio klasičan autokratski sistem lične vlasti. To znači da je vlast organizovana piramidalno, on je na vrhu piramide i donosi sve odluke, a svi drugi su ispod njega“, rekao je Popović za Al Jazeeru.

Prema njegovoj ocjeni, ključni problem nije ustavna definicija pojedinih funkcija, nego način na koji institucije djeluju u političkoj praksi.

„Ne postoje nezavisne institucije, uključujući i sud ili tužilaštvo, a takođe nema ni bilo kakve ravnoteže i međusobne kontrole različitih grana vlasti. Samim tim je potpuno svejedno na kojoj funkciji je Vučić formalno, on ima apsolutno isti nivo moći“, kaže Popović.

Predsjednička funkcija, prema Ustavu, nema izvršne ovlasti kakve ima Vlada. Ipak, Popović smatra da to do sada nije bilo prepreka da Vučić ostane glavni politički autoritet.

„Predsednička funkcija je po srpskom Ustavu prilično ograničena, ali to u ovakvom poretku ne znači ništa, jer se ne vlada na osnovu zakona, već na osnovu volje pojedinca“, navodi on.

Pitanje može li SNS nakon izbora zadržati isti nivo kontrole nad institucijama, prema njegovim riječima, nije samo stvar broja mandata niti odnosa u eventualnoj vladajućoj koaliciji. Popović smatra da je stranačka struktura podređena ličnom autoritetu svog dugogodišnjeg lidera.

„Sve funkcije u Srbiji dobijaju se na osnovu odluke SNS-a i sve su institucije podređene volji stranke, a stranka volji Aleksandra Vučića“, kaže Popović.

Takav sistem, ocjenjuje, održava se i kroz raspodjelu položaja, privilegija i materijalnih interesa.

„On je omogućio da važne privilegije, novac, moć i vlast dobiju ljudi koji to nikada ne bi mogli na osnovu svojih zasluga i to ga čini neprikosnovenim autoritetom za te ljude. Tako sistem funkcioniše klijentelistički i bez ikakve veze s tim ko koju funkciju formalno obavlja“, rekao je Popović.

Formalni povratak vladi

Cvijetin Milivojević, politički analitičar iz Beograda, smatra da bi Vučićev povratak na funkciju premijera ipak imao jednu formalnu posljedicu: centar političkog odlučivanja bio bi smješten u instituciji kojoj Ustav daje glavnu ulogu u vođenju unutrašnje i vanjske politike.

„Kada bi on, nekakvom magijom, uz već evidentnu izbornu pretkrađu glasova, nekako došao u priliku da formira buduću Vladu, kolateralna korist od toga bi bila nekakav korak ka ‘privođenju poznaniju prava’, jer naš Ustav kaže da Vlada, a ne predsednik Republike (što je on činio u oba svoja mandata, od 2017. naovamo), vodi unutrašnju i spoljnu politiku“, rekao je Milivojević za Al Jazeeru.

Drugim riječima, prelazak iz Predsjedništva u Nemanjinu 11 mogao bi formalno vratiti izvršnu vlast tamo gdje je Ustav i smješta. No, Milivojević ne vjeruje da bi sama promjena funkcije automatski ograničila koncentraciju političkog utjecaja.

Prema njegovoj ocjeni, Vučić je i ranije djelovao kao ključni politički akter bez obzira na formalni položaj, a vlast je bila koncentrirana oko njega još od dolaska SNS-a na vlast.

„Moć, i to apsolutna, to jeste i izvršna, i zakonodavna, i sudska vlast [bi bila u rukama Vučića], jer na to se ovde navikavamo još od 2012, kada je Vučić postao prvi potpredsednik Vlade – protivno Ustavu, Zakonu o Vladi i Zakonu o predsedniku Republike, uvek tamo gde je Vučić, makar on nemao niti jednu državnu niti partijsku funkciju i bio, kao što je trenutno slučaj, samo građanin Aleksandar Vučić“, kaže Milivojević.

On procjenjuje da bi eventualni premijerski mandat Vučiću dao dodatni formalni okvir za upravljanje izvršnom vlašću, ali da ne bi nužno značio i povratak ravnoteže između institucija.

„No, ne sumnjam da bi on i iz pozicije predsednika Vlade prigrabio za se i nadležnosti predsednika Republike i predsednika Parlamenta, i celu izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, da bi opet bio sva ‘tri u jednom’, odnosno da bi nastavio da vlada kao samodržac iz poslednje faze autokratije“, navodi Milivojević.

On smatra da je Vučić istovremeno i nosilac sistema koji je stvaran proteklih godina, ali i politički vezan za interese kruga moćnih ljudi, koji je rastao uz vlast.

„Vučić je zarobio državu, uzurpirao nadležnosti koje mu, po Ustavu, ne pripadaju; on, iako trenutno nije ništa, to jeste – jeste običan građanin Srbije, zapravo vlada i komanduje svim najvažnijim državnim, društvenim i nacionalnim institucijama“, rekao je Milivojević.

Prema njegovoj procjeni, oko vlasti se oblikovao i sloj ljudi čiji materijalni i politički interesi zavise od opstanka postojećeg poretka.

„Osim što većinsku Srbiju trenutno drži u kolektivnom apsu, i on sam je, na drugoj strani, zarobljenik plutokrata koje je sam stvorio za vreme 14-ipogodišnje vlasti: tih nekoliko desetina dojučerašnjih ‘gologuzana’, uglavnom poreklom iz ‘sivih’, a neki i iz ‘crnih’ zona, koji pre 2012. nisu imali ništa, a danas u Srbiji drže sve, uključujući i naše živote – iz razloga očuvanja sopstvene moći i bogatstva, braniće, do poslednjeg trenutka, Vučiću da odstupi, čak i ako mu izborna matematika ne bude išla u prilog“, dodaje Milivojević.

Institucije kao stvarni test

Milan Antonijević, povjerenik za zaštitu ravnopravnosti, ne želi unaprijed tumačiti političke motive niti predviđati ishod mogućeg Vučićevog povratka u izvršnu vlast. Podsjeća, međutim, da Ustav počiva na podjeli vlasti čiji je cilj sprečavanje pretjerane koncentracije moći i zaštita prava građana.

„Sve institucije, nezavisno od toga ko ih vodi, treba da dosledno primenjuju zakone i odgovorno postupaju u interesu građana, jer se stvarna snaga institucija ne meri personalnim promenama, već njihovom sposobnošću da samostalno obavljaju svoje nadležnosti u skladu, ponavljam, sa zakonima i Ustavom“, rekao je Antonijević za Al Jazeeru.

Prema njegovim riječima, promjena ljudi na najvišim državnim funkcijama sama po sebi ne govori dovoljno o stanju demokratije. Suštinsko je pitanje mogu li vlada, parlament, sudovi i nezavisna tijela raditi u okvirima svojih ustavnih nadležnosti, uz jasnu odgovornost onih koji donose odluke.

„Nije dovoljno da nadležnosti budu formalno podeljene ako se u praksi ne zna ko donosi odluke, ko za njih odgovara i ko snosi posledice ukoliko posao nije obavljen u skladu sa zakonom“, kaže Antonijević.

Kao pokazatelje stvarne institucionalne promjene navodi djelotvoran nadzor Narodne skupštine nad izvršnom vlašću, transparentne i obrazložene odluke, nezavisno pravosuđe te mogućnost da nezavisne institucije rade bez nedopuštenog utjecaja.

Antonijević smatra da u demokratskom sistemu ni Vlada ni predsjednik Republike ne mogu biti zamjena za institucije koje imaju vlastite nadležnosti i odgovornost. Nezavisna tijela, dodaje, ne mogu preuzeti posao parlamenta, sudova ili izvršne vlasti, ali kroz preporuke, mišljenja i izvještaje trebaju djelovati kao korektiv i upozoravati kada se prava građana ugrožavaju.

„Pokazatelj jednog demokratskog društva je i to da se preporuke i nalazi nezavisnih institucija ozbiljno razmatraju i sprovode, a ne samo formalno primaju k znanju“, ističe Antonijević.

Upravo bi to, prema njegovom stavu, trebalo biti mjerilo nakon izbora: ne samo ko će formalno voditi Vladu ili Predsjedništvo nego hoće li građani moći jasno znati ko donosi odluke, kome se mogu obratiti kada su im prava povrijeđena i ko odgovara ako institucije ne rade u skladu sa zakonom.

(Balkans.aljazzera.net, portal, Mario Pejović, 22.10.2026)