Na političkoj sceni trenutno su samo dve nepoznanice, ona glavna kada će zaista biti izbori i druga, kao moguća smicalica, da li će se i ko pojaviti da proba da naruši dosadašnju autonomiju, jedinstvo i izborne rezultate studentskog pokreta. Ostalo je poznato i skoro pa jasno, dugogodišnji opozicioni lideri da su zaista želeli da podrže iskreno studentski pokret, za to su do sada imali isuviše vremena, prilika i nekoliko načina. Otuda više nije presudno bitno pitanje da li će se opozicija ujediniti i šta je krajnji cilj sadašnjeg narativa o podršci studentima, među kojima se nezvanično navodi i pokušaj da lideri budu na studentskoj listi. Presudno je šta studenti ne smeju da urade i na šta nikako ne bi trebalo da nasednu.
Ako slušamo vlast i opoziciju, izbori su bliže nego ikad, i
to već u danima nakon Vidovdana. Međutim, da li je to samo mamac za studente
kako bi objavili svoju listu, a onda vlast imala pola godine a možda i godinu
dana za ‘rad’ na kandidatima?
Među dve trenutno jedine relevantne opcije u Srbiji,
studentske i SNS-a, krenule su aktivnosti. Nezavisno od datuma izbora, studenti
će verovatno tokom maja organizovati proteste. Na nivou još uvek ideje, prema
saznanjima NIN-a, jeste da se po raspisivanju izbora 45 dana uđe u blokade
fakulteta kako bi se organizovale sve aktivnosti. Ova odluka još nije doneta.
S druge strane, činjenica je da su članovi vladajuće SNS na svim
nivoima, od mesnih odbora do državnih preduzeća, mobilisani da skupljaju
glasove. Međutim, ovog puta nije dovoljno da neko sa dostavljenog spiska
glasača, po pozivu iz SNS kol-centra, potvrdi da će glasati. Kako za NIN
nezvanično pojašnjava jedan već veteran u skupljanju kapilarnih glasova, “vrh
stranke želi da ima do u decimalu tačan broj onih koji će glasati za stranku”.
Insistiranje na ovakvoj preciznosti, jasno je, daje unapred najbliži pregled
čime trenutno vladajuća partija raspolaže, pa koliko govori u prilog letnjim
izborima, isto tako može biti i samo trenutno čekiranje glasačkog tela.
Trenutno je u opticaju nekoliko varijanti datuma izbora, kao
i od čega sve zavisi raspisivanje. Osim osnovnog uslova procene podrške, prema
jednoj od verzija koja zvuči realno, datum izbora direktno je povezan sa
sudbinom Naftne industrije Srbije. Među visokim funkcionerima SNS-a kruže
navodi da će, ukoliko mađarski MOL kupi NIS u naredne dve nedelje, izbori biti
na leto, a ukoliko se to ne dogodi, ceo izborni proces se odlaže do zime.
Spekulacije o skorim izborima okupile su i deo opozicije,
bez DS-a i Pokreta Kreni-Promeni, a na sastanak je pozvao predsednik Narodnog
pokreta Srbije Miroslav Aleksić. On je izjavio i da predsednik Aleksandar Vučić
gotovo izvesno planira vanredne parlamentarne izbore za 12. jul ove godine.
Međutim, svedoci smo, u svim godinama iza nas, da ovakav podatak zna ili će tek
znati samo onaj na koga se svi, pa i opozicionari pozivaju, Aleksandar Vučić. U
slobodnoj proceni može se reći da tu informaciju trenutno ne zna ni vrh SNS-a,
a tome u prilog govori činjenica da su pojedini visokorangirani naprednjaci
spremni da se zakunu da će se čekati poslednji trenutak, a on pada na 6. januar
2028. godine. Kada se zbroji sve što se događa unutar SNS-a, može se zaključiti
i da odluka o izborima - trenutno ne postoji.
Konstanta života u Srbiji je da se deo opozicije okupio, i
kao i nebrojeno puta do sada čulo se isto. Da treba ići u jednoj koloni, koja
sada podrazumeva i studente.
„Poziv opozicije studentima
da se zajedno nastupi na izborima je zapravo poziv da ih studenti stave na
svoju listu. Tu nema iskrenosti jer oni koji su hteli da podrže studente
uradili su to 5. maja. To je ono što je bilo iskreno. Ostatak opozicije je
gluvonem od 5. maja pa naovamo, a time su gluvi i na građanske zahteve jer sva
četiri studentska zahteva su bili i građanski“, kaže za NIN politikolog Cvijetin
Milivojević.
On ističe da je od
trenutka kada su studenti rekli tražimo izbore očekivao da će opozicija izaći
iz parlamenta.
„Odnosno, bojkotovati
rad i time ubrzati izbore. Da je tako bilo, imali bismo izbore još prošle
godine. Opozicija se folirala, oni ne žele da izgube svoje benefite. Deo
opozicije permanentno od 5. maja prošle godine zajedno sa SNS-om, odnosno
Vučićem, radi na gušenju i bušenju studentskog pokreta. Moj savet studentima bi
bio da ne idu sa opozicijom, jer ako idu, to znači da opozicione prvake
stavljaju na listu“, kaže Milivojević.
A da opozicija stoji pretanko, pokazali su i nedavni lokalni
izbori koji su dokaz da se praktično glasa za dve liste, SNS i studentsku.
‘Češanje’ o studente otuda nije samo spas, već donosi i siguran nastavak
benefita za učešće u parlamentu, koji su sve samo ne mali. Osim plate koju
primaju poslanici, ima i drugih tarifa po članu parlamenta. Stranke inkasiraju
po jednom poslaniku približno 6.000 evra mesečno, što je po ‘parlamentarnoj
glavi’ 72.000 evra godišnje. Jednokratno se dobija iz budžeta i 21.500 evra po
mandatu nakon izbora. I to je jedan od razloga zašto se ne odustaje od izbora.
Jedna od političkih opcija koja nije bila na opozicionom
sastanku je Pokret Kreni-Promeni. Nikola Stanković iz Pokreta kaže za NIN da je
za Kreni-Promeni suštinsko pitanje da li postoji društvena snaga koja može da
iznese promenu, jer bez toga svaka izborna matematika ostaje prazna forma.
„U ovom trenutku, tu snagu i legitimitet u najvećoj meri
nose studenti. Njihov pokret je izrastao iz borbe za pravdu, protiv korupcije i
za osnovna pravila koja moraju važiti za sve, vrednosti koje Kreni–Promeni
zastupa od svog osnivanja. Zato je naš stav o izborima jasan: pružamo apsolutnu
podršku studentima i studentskoj listi. Tu podršku ne uslovljavamo ničim i sve
svoje kapacitete kao i do sada ulažemo u zajedničku borbu — na terenu, kroz
organizaciju, kontrolu izbora i mobilizaciju građana. To nije taktičko pitanje,
već pitanje principa“, kaže Stanković i dodaje da će članovi Pokreta u narednim
mesecima prepešačiti Srbiju sa jasnim ciljem - “da se glas građana čuje i da se
ta volja pretoči u pobedu studenata na izborima”.
I pored raznih prozivki i navlačenja, studenti do sada nisu
objavili svoju listu. Skori izbori kao mamac za objavljivanje liste kandidata
su vrlo osnovan zaključak ako se zna da je saznavanje studentske liste u vrhu
prioriteta vlasti. Iako je ponekad delovalo da studenti ne znaju šta rade,
potom bi određene radnje dobile smisao. Identično je i sa listom, a jedna se
pre nešto više od mesec dana obrela u javnosti. Uz nju je išao navod da je
konačna i da se nikome ne pokazuje. Razumljivo je da su je retki zadržali baš
samo za sebe i da se nije proširila. Očekivano je i da su se potom u javnosti
pojavljivali različiti navodi, a posebno o vetiranju pojedinih kandidata koji
su sa studentima od početka, među kojima i poznate ličnosti.
Činjenica je da je upravo takva lista, na kojoj je broj
jedan rektor Vladan Đokić, a iza njega tužiteljka Jasmina Paunović, bila na
plenumima. Činjenica je i da su pojedini kandidati sa liste dobili veto od
pojedinih plenuma. Ali, istina je i da se uopšte ne zna koja je prava i konačna
studentska lista, što ne svedoči o nemanju ideje, ljudi ili sloge, već o
taktici da vlast ne može da predvidi studentsku buduću igru.
Na listi koja je procurila u javnost nalaze se i pojedina
poznata imena za koja je manje-više suludo da se tu nađu, što govori u prilog
da nisu ni predviđeni za konačnu listu. Kao što se ni vetiranja pojedinih
ličnosti možda ne mogu smatrati konačnim izbacivanjem, već samo da su u
zamrznutom statusu.
Ipak, jedna greška
može koštati studentsku listu, iako je raspoloženje u Srbiji referendumsko. A
to je cepanje unutar studentskog pokreta na levo i desno, na proevropejce i one
koji su protiv...
„Vučić je od 2014. godine
na svemu pobeđivao keč ol formatom. A klin se klinom izbija, i to jedino
pobeđuje Vučića. Da su na listi, primera radi, i bogati ljudi da svojim imenima
odgovore i pariraju njihovim tajkunima. Jer ako imate jednog Vidića, Bodirogu,
Kavčića, imate ljude za koje znate odakle im novac, za razliku od primera sa
druge liste“, kaže naš sagovornik Cvijetin Milivojević.
Takođe, po svaku cenu
EU lista nije pobednička, kao što to nije ni opcija sasvim desno. Baš kao što
ni lista za ove izbore nije ona da vlada, već lista za prelazni period koja bi
sređivanjem dokumentacije i uslova omogućila buduće fer izbore.
„Studenti treba da
ostanu na onome što su do sada govorili, da je njihov program - borba protiv
korupcije i utvrđivanje porekla imovine. Ono na čemu je sada odneta pobeda u
Mađarskoj“, kaže Milivojević.
Od prvog formiranog plenuma već krajem novembra 2024. godine
na FDU, vlast i razni sateliti nastojali su da uruše studentski pokret, ubace
svoje ljude, obesmisle i izvrgnu ruglu plenume. Od toga da nisu u duhu srpske
tradicije do ismejavanja pojedinih dešavanja ili govora. Međutim, ti ma kako
nekome delovali kao “smešni plenumi” održali su studentsku, antirežimsku priču
koja okuplja građane, čak i kada se u nekoliko navrata učinilo da energija
opada. Nedavni lokalni izbori su i konkretno potvrdili da ništa nije stalo i da
ne jenjava.
Do sada je pokret opstao upravo jer nije bilo onih koji se
izdvajaju, onih koji bi bili prepoznato lice koje iznosi svoje stavove, nema
takvih medijskih ličnosti, a samim tim ni da neko drugi tamo negde unapred
projektuje ponašanje mase. O svemu se odluka donosi na plenumima i zato je za vlast
bilo teško da izvrši pritisak jer nije postojao pojedinac ili manji broj onih
koji odlučuju. Tako su ti izvrgavani ruglu plenumi istrpeli neslaganje,
sporost, konfuziju i višeglasje, ali su studenti ostavili utisak da niko ne
može upravljati njima i izvan studentskih procedura. U više od godinu i po dana
vlast nije uspela da i zaista dokaže i poveže studente sa organizacijama koje
već imaju politički profil, sa opozicionim akterima ili sa regionalnim i
međunarodnim kontaktima. Jedan od razloga je što su se studenti ogradili od
političkih stranaka, ali su povukli granicu čak i u slučaju prirodnih saveznika
poput, na primer, Proglasa, STAV-a i organizacije Sviće, kao i pojedinaca od
kojih su neki bili vođe zborova.
Sva ograđivanja u mesecima iza nas po svemu sudeći nisu bila
jer su svi od tih aktera radili protiv studentskog pokreta, već zato što je
njihova blizina proizvodila materijal za napad na pokret. Primera radi,
ograđivanje od Proglasa nije bilo jer su beznačajni. Naprotiv. Proglas je bio
problem jer je imao autoritet, ali ne i mandat da tumači studentsku volju.
Stranke su bile problem jer bi najdirektnije kompromitovale nepartijsku prirodu
pokreta. Sve te strukture zajedno stvarale su opasnost da se studentski pokret
pretvori u političko polje na kojem drugi akteri vode svoje bitke.
Vlast je u nekoliko navrata nastojala da se ova dešavanja
shvate kao svađe, neslaganja, razmirice. Poruka studenata je, međutim, bila
drugačija: možete nas podržati, ali ne možete govoriti u naše ime; možete biti
prisutni, ali ne možete odlučivati umesto plenuma; možete deliti rizik, ali ne
možete kapitalizovati naš legitimitet. U toj razlici između podrške i
preuzimanja nalazi se čitava suština sukoba, ako se može govoriti o sukobu.
Studenti su do sada bili uspešni i zbog keč ol principa koji
podrazumeva da pokret ostaje širi od ideoloških linija koje dele društvo. On ne
znači da pokret nema stavove, već da ih ne zatvara unapred i da ih ne nameće
kao uslov pripadnosti. Svaka percepcija ili svrstavanje u neki ideološki profil
smanjuje glasačko telo.
Tako je i ograđivanje od stranaka imalo nekoliko ciljeva. U
političkom životu Srbije, stranke nose specifičan teret. One nisu samo učesnici
izbora, već i nosioci dugotrajnog nepoverenja, podela i neuspeha opozicionog
delovanja. Studentski pokret se pojavio upravo na tom mestu pukotine — kao
forma koja nije bila kompromitovana prethodnim političkim ciklusima. Njegova
legitimnost proistekla je iz činjenice da nije pripadao ni vlasti ni opoziciji.
To nije značilo da je bio apolitičan; naprotiv, njegovi zahtevi i akcije imali
su jasne političke implikacije. Ali je odbio da te implikacije budu filtrirane
kroz postojeće stranačke strukture.
Ukoliko se neko pita hoće li studenti sa opozicijom,
trenutno najizvesniji odgovor leži u primeru izbora u Kuli. Dve paralelne
političke linije koje su, uz minimalnu koordinaciju, mogle da osvoje rezultat
koji prevazilazi zbir njihovih pojedinačnih dometa. Prva je bila lista koju su
podržali studenti, čija je snaga ležala u mobilizaciji novih birača,
apstinenata... Druga linija bio je pokušaj formiranja objedinjene opozicione
liste, koja bi okupila političke stranke i lokalne grupe građana, i time
konsolidovala postojeće opoziciono biračko telo, nudeći mu stabilan i
prepoznatljiv politički okvir.
Te dve liste trebalo je da se nadopunjuju, a zbir rezultata
donese pobedu. Međutim... U trenutku kada je, neposredno pred predaju potpisa
izbornoj komisiji, došlo do povlačenja saglasnosti za učešće u koaliciji od
strane Narodnog pokreta Srbije i njenog lidera Miroslava Aleksića... u slučaju
Kule, to nije značilo samo promenu sastava liste. To je značilo njen nestanak.
(nin.co.rs, Željka Jevtić, 29.4.2026)
Нема коментара:
Постави коментар