Politolog i novinar Cvijetin Milivojević čest je
gost političkih TV emisija kao tumač i komentator aktualnih političkih
događanja. Kako sam kaže nazivaju ga Mister članak 115. jer inzistira na
protuustavnosti istodobnog vršenja funkcije predsjednika države i predsjednika
stranke. Uz kritiku aktualnog predsjednika za to kritizira i oporbu koja se, po
njegovom mišljenju, nedovoljno zalaže da se ta situacija razriješi i Ustav
poštuje.
Bavi se odnosima s javnošću u privatnoj PR agenciji u kojoj je director; kao novinar, kolumnist i urednik je radio i surađivao u brojnim dnevnim novinama, autor je nekoliko knjiga a od 2002. do 2007. bio je predavač na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
S Milivojevićem smo razgovarali o predstojećim izborima, šansama oporbe za pobjedu i perspektivama stranaka nacionalnih manjina.
Vaš stav je da su izborni uvjeti na ovim izborima gori od onih izbora koji su bili 2020. i koje ste nazvali nelegalnim ali i nelegitimnim, oktroiranim izborima. Zašto tako mislite?
Više je razloga. Nelegalni zato što su održani u protuustavno vrijeme 21. lipnja 2020. godine a svi ustavni rokovi za okončanje redovitih parlamentarnih izbora su bili istekli u svibnju do kad smo trebali imati konstituiranu Narodnu skupštinu, a ona je konstituirana tek u kolovozu. Vlast se vadila na priču o izvanrednom stanju zbog pandemije, međutim čak ni lex specialisom ili zakonom ili nekim dogovorom svih političkih čimbenika nisu produženi rokovi nego je samo konstatirano da je tako bilo. To je otprilike sve naopaka priča. Već poslije nekoliko dana je gospodin Vučić kao predsjednik države rekao da će biti raspisani izbori u roku od godinu dana te je protuustavno umanjio mandat tog novog sastava parlamenta. Naravno da to nije bila njegova odluka i to se pokazalo već 6. listopada 2021. godine u izvještaju Europske komisije o napretku Srbije, koju je ovdje već komesar Várhelyi rekao, među ostalim, da izborni uvjeti nisu bili demokratski i ravnopravni i »da je predsjednik Vučić zloupotrebljavajući funkciju predsjednika Republike namicao glasove SNS-u«. Ta dijagnoza značila je istodobno da EU uvjetno priznaje legitimitet tih izbora i da je dogovor bio između Vučića i predstavnika EU da će raspisati odmah izvanredne izbore i na godinu i pol dana na taj način kupiti neki legitimitet i priznanje EU za to. Drugi dio tog dogovora je bio da se odmah mora krenuti u drugu fazu dijaloga vlasti i oporbe kako bi se do novih izbora popravili izborni uvjeti i kako bi najveći dio oporbe izišao na te izbore. Imali smo, umjesto jednog, dva kolosijeka dijaloga vlasti i oporbe, a oba su na žalost bili fingirana. Rezultat toga je nekih 16 ustupaka oporbi od kojih je možda ona pola od toga tražila. U medijskom smislu, a što je jako bitno, ne samo što se nije popravilo na bolje već je otišlo na gore. Fingira se formiranje nekog nadtijela, instant tijela zapravo, koji bi trebalo kontrolirati medije ali samo u izbornoj kampanji. Vi vidite da predsjednik tog tijela Rade Veljanovski sam kaže da faktički to tijelo zapravo kao i da ne radi ništa i nitko ga ne shvaća ozbiljno. Treći aspekt priče je što mi ove godine 3. travnja imamo opet izbore na svim nivoima u isto vrijeme. Osim redovitih predsjedničkih i beogradskih te izvanrednih parlamentarnih, imat ćemo i lokalne izbore za Grad Beograd ali kako stvari stoje i u najmanje dvadesetak općina. Kao što vidite, kao po komandi, predsjednici općina i nekih gradova podnose ostavke tamo gdje je SNS na vlasti, jer žele obnoviti taj mandat jer je najava Vučića da će ovo biti posljednji izbori na kojima će se on pojaviti kao predsjednik stranke. Kad ulazimo u to, otvorit ću dva pitanja. Ja ne znam niti jednu zemlju u okruženju, niti jednu zemlju Europske unije gdje se u istom danu održavaju lokalni i veliki, politički izbori. Sve zemlje razdvajaju termine lokalnih od tzv. velikih, političkih izbora jer na lokalnim izborima građani biraju one ljude za koje smatraju da mogu riješiti njihove komunalne, lokalne, životne probleme a ne ovu ili onu stranku ili lidera. Oporba je napravila kardinalnu grešku što to nije postavila kao uvjet svih uvjeta da uopće uđe u dijalog prošle godine. I na koncu, mi sada na kraju mandata konstatiramo, a ja usput i uredno brojim, predsjednik Republike je na kraju svog petogodišnjeg mandata priznao, zapravo četrnaesti put tijekom ovih pet godina, da se on protuustavno nalazi na čelu SNS-a. Po članku 115. Ustava Srbije predsjednik Republike ne može biti istodobno i predsjednik političke stranke. On to priznaje tako što kaže samo da prođu ovi izbori i ja ću se povući s mjesta predsjednika stranke. A što si radio pet godina? I onda se poziva na primjer Borisa Tadića koji je također to činio u svom drugom predsjedničkom mandatu, a Ustavni sud je i tada presudio da to nije ništa neobično i nenormalno. A primjer Tomislava Nikolića, koji je bio pet godina predsjednik nitko ne uzima ozbiljno. Kažu otprilike: »budala, tako mu i treba« kada je podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke i time ispoštovao Ustav. Volim isticati i Zakon o sprječavanju korpucije, članke od 40. do 50., koji faktički onemogućavaju predsjednika Republike i drugom javnom dužnosniku da bude i predsjednik lovačke udruge ili nevladine organizacije, a kamoli političke stranke koja broji po njihovim podacima 750.000 članova i koja je u permanentnom verbalnom ratu s ostatkom od 6 milijuna i 250.000 građana Srbije. Ne može biti normalno da je čovjek koji je predsjednik Republike, koji po članku 112. Ustava odražava državno i građansko jedinstvo, istovremeno predsjednik jedne političke stranke. Pa ne možete biti iz dva dijela, to je nemoguća stvar. To dalje znači da je predsjednik SNS-a po statutu SNS-a istovremeno i glavni čovjek Izbornog štaba, dakle on će voditi kampanju za beogradske i parlamentarne izbore kao predsjednik stranke, a na predsjedničkim izborima, ako na njima bude sudjelovao, bit će neutralan jer je on sada predsjednički kandidat. Oporba je napravila drugu kardinalnu grešku što i to nije postavila kao uvjet svih uvjeta da uopće uđe u dijalog da se to riješi prethodno, kada su još mogli računati na neku vrstu pomoći od europarlamentaraca.
Čime se može objasniti da oporba ne inzistira da se to pitanje razriješi?
Oporba nije dovoljno inzistirala na tome iz nekih svojih razloga. Na primjer Tadić, koji je to isto ili slično činio, ne u tom kapacitetu ali je to isti princip bio, a neki vjerojatno zato što bi, kad bi došli u poziciju da budu predsjednici države, poželjeli da istovremeno ostanu i predsjednici stranke, jer je na žalost politička moć u ovakvom sustavu u strankama a ne na funkciji koja je javna i državna. Ima tu nekih političkih kalkulacija a i mnogo taštine. Ima tu i mnogo onoga »mi smo najpametniji, što vi tu imate nama sa strane govoriti«. I znate, meni je najljepše kad mi se pojavi netko iz oporbe pa otprilike koristi istu onu mantru koju je Vučić govorio još dok je bio u oporbi. A oporba sada, kad netko sa strane, politolog ili sociolog koji se ne bavi politikom, direktno ima nešto za kazati na terenu politike oni će vam reći – a što se ne kandidiraš pa da vidiš koliko građana stoji iza tebe?
U cjelini kako vidite današnju oporbu?
Oporbu dijelim na neka tri pola. Prva dva su »prava oporba« i »konstruktivna oporba« koje su legitimne i kod nas i u svijetu. Konstruktivna je ona koja je kritička prema vlasti, ali često ne želi stavljati prst u oko i ne kritizira vlast na temi koju tu vlast previše boli. I to je legitimno. Prava je oporba koja pokazuje željom, riječju i dijelom da želi zamijeniti tu vlast. I treći dio su instant satelitske političke opcije, stranke, pokreti, grupe građana itd., koje se prave za pojedine izbore. Na žalost, za ovih 30-tak godina smo imali više instant preletača nego pripadnika prave ili konstruktivne oporbe. To govorim kao čovjek kojem su neki od tih ljudi iz oporbe nudili da budem član tijela za nadzor medija, da budem u ekipi koja je trebala objediniti sve oporbene zahtjeve prije dvije-tri godine. Međutim, na kraju se završilo tako da je bilo 60 i nešto zahtjeva. Pa pitajte bilo koga od njih i nitko se ne može sjetiti više od dva-tri zahtjeva. Jedan od krunskih zahtjeva je trebao biti nepospješenje tzv. medijske ravnopravnosti unutar 30 ili 45 dana kampanje, jer je to već zakonom regulirano i nije sporno. Ali što se događa u četiri godine između? U mainstream medijima vodi se na žalost kampanja, ne protiv političke oporbe nego svakog tko javno nešto kritizira s argumentom ili bez, neki potez vlasti. Takve javne ličnosti provlače se kroz toplog zeca. Politička oporba u Srbiji nije tražila da se uredi medijski prostori mainstream medija koji uživaju nacionalne frekvencije, koji su dobro svih građana, da se privedu »poznaniju prava«, doslovno da se zakoni koji postoje faktički primjene.
Teško je razumjeti zašto se oporba ne zalaže za to?
Znate kako: oni polaze od toga da to nije moguće, to je, kažu, politički nerealno. Ali zaista, ako se vi želite baviti politikom i nešto mijenjati za dobro građana, onda nema nerealnog. U vrijeme Josipa Broza Tita je bilo slogana »budimo realni, tražimo nemoguće«. Misija oporbe je da traži i ono što možda nije moguće. A ovo je vrlo moguće, jer u zakonu već piše. Drugi je problem, što je oporba još 2019., kad su dijalozi trajali između vlasti i oporbe, izišla s time da će bojkotirati izbore. A također su i prošle godine napravili jednu katastrofalnu grešku kada su daleko prije završetka obje faze dijaloga, na oba kolosijeka, saopćili da će svakako izići na izbore čime su relaksirali poziciju vlasti. Zašto bi onda oni uopće pravili neke ustupke? Dakle, to su bile velike greške. A zašto su rekli da će izići, objašnjenje je bilo »zamislite još jedanput da ostanemo van parlamenta od čega će živjeti stranke«. To su objašnjenja koja su nesuvisla za građane. Vi ne možete motivirati građane da iziđu na izbore zato da bi stranka XY mogla živjeti kad uđe u parlamet, jer onda iz državnog proračuna dobija veliku količinu novca. To nije motivirajuće za birače i sutra kad vam se birači opet pojave kao apstinenti to može biti jedan od razloga.
Kako vidite sad šanse oporbe da uđe u parlament ili u vlast možda?
Možda je pravo pitanje da uđu u vlast. Ne vjerujem onima koji se zaklinju da nikada ne bi pravili pakt s Vučićem na primjer. Kad govorimo o izborima za Grad Beograd, realno su tu šanse oporbe mnogo bolje nego na predsjedničkim i parlamentarnim. Hoće li se te dobre šanse oporbe pretvoriti u izborni uspjeh to je teško reći. Jedino što je izvjesno je da, ukoliko oporba ne napravi neki autogol a namješta se često u Vučićevom propagandnom štabu, ona je vrlo blizu makar egal u odnosu na SNS. U Beogradu veoma dobro stoji zelena grupacija – Moramo (na temelju građanskih gibanja i prosvjeda u svezi zaštite životnog okoliša). Zatim je tu grupacija oko Đilasa – Ujedinjena Srbija kao građanski centar i nekoliko nacionalnih stranaka koje trenutno ne najavljuju jedinstvo pa se može dogoditi da ti glasovi odu u vjetar, odnosno u koš kod SNS-a. Kada je riječ o parlamentarnim izborima, tu je logično da imate više ideološki i programski različitih kolona u oporbi. Vlast će vjerojatno imati samo dvije kolone oko SNS-a i oko SPS-a. U Beogradu SPS loše stoji i zato vlast ima strah oko neulaska SPS-a, jer bi njihov neprelazak cenzusa mogao biti poraz i za njih. Kada je riječ o parlamentarnim izborima, SPS će skoro sigurno ući tako da Vučić ima jednog gotovog koalicijskog partnera. Oporba sebi ne postavlja visoke ciljeve na parlamentarnim izborima, bili bi zadovoljni da prijeđu cenzus i da se čuje njihov glas u budućem sazivu i da se onemogući jednopartizam na djelu u Skupštini Srbije. A kada je riječ o predsjedničkim izborima, tu zdrava logika kaže da tu nema rasipanja glasova. Što više predsjedničkih kandidata, to je veća šansa da bude na neki način umanjena, u ovom trenutku velika, šansa Vučića za pobijedu u prvom krugu. Svatko tko uzme makar jedan ili pet posto znači da će Vučić za toliko manje imati šanse da prijeđe 50% u prvom krugu. A ako bi došlo do drugog kruga, neophodno je da oporba riješi te stvari unaprijed i da se obavežu i potpišu da će podržati najboljeg kandidata.
Kako vidite perspektive nacionalnomanjinskih stranka na ovim izborima?
Ono što su dobili izmjenama izbornih zakona, jedino što je vidljivo je što je smanjen broj neophodnih potpisa za proglašenje liste na 5.000 i to nije nikakav ustupak, to je po meni bilo potrebno uraditi i ranije. Jer ne možete tražiti isti broj potpisa za stranke koje izlaze na nacionalnom nivou i za stranke nacionalnih manjina. To pretpostavlja također da će se urediti mešetarenje na listama nacionalnih manjina gdje su se pojavljijvale stranke i pojedinci koji zapravo i nisu predstavljali nacionalne manjine. To će sada biti malo strožije, jer to u ovom trenutku odgovara vlasti. Jer bi netko od oporbenih stranaka mogao iskoristiti tu mogućnost, kao što se to već događalo. S druge strane, vidim da je intencija vlasti da zadovolji sve koalicijske partnere iz stranaka nacionalnih manjina. Pa vidite da su Savez vojvođanskih Mađara, Stranka pomirenja i pravde pokojnog muftije Zukorlića, Sandžačka demokratska partija kao druga stranka Rasima Ljajića, stranke koje su tzv. konstruktivna oporba ili dio vlasti i omiljene stranke Vučića. I mi vidimo da se njima izlazi u susret i sve što traže predstavnici tih stranaka na neki način biva riješeno. Ali na neke druge stranke nacionalnih manjina, počev od Stranke demokratske akcije Sulejmana Ugljanina u Sandžaku preko albanske koalicije iz Preševa i Bujanovca, pa do stranaka koje predstavljaju Hrvate između ostalog, u ovom trenutku ne postoji neka velika spremnost vlasti da s njima napravi neku vrstu dogovora. Kao što znate, sve je moguće pa kad spominjemo Ugljanina ne zaboravimo da je on bio član vladajuće koalicije kad su Vučić i Dačić imali prvu Vladu. Očito se uvijek bira među nacionalnim manjinama jedna vrsta političkog igrača s kojim se može na neki način trgovati i da su obje strane zadovoljne time.
Da, ali što je s manje brojnim i disperziranim manjinama koje vrlo teško mogu imati svoje predstavnike u parlamentu?
Teško, osim onog što smo već viđali – na listama drugih stranaka. Imali smo Hrvate na listi Demokratske stranke, što su u principu vrlo regularne koalicije jer ojačavaju biračko tijelo koalicije ili stranke koja nosi tu manjinsku stranku ili neke pojedince iz te stranke na svojoj listi. To u apsolutnom zbiru donosi veliku potporu nekoj stranci. Sada je smanjen cenzus na 3%, ali u nekoj regularnoj izlaznosti, za klasične političke stranke koje nisu manjinske, broj potrebnih glasova je 90 do 100 tisuća glasova da biste eventualno prešli taj cenzus. Kada je riječ o hrvatskoj nacionalnoj manjini, mi imamo tu jednu vrstu igre toplo-hladno. Paralelno, uz verbalne ratne izljeve koje možemo slušati povremeno prije svega iz usta vlasti u Beogradu i Zagrebu, imamo nešto što se zove jedna vrsta različitih vrsta otopljavanja. Jedna vrsta političke koalicije koja je čak i nešto više od političke koalicije gledamo u Bosni i Hercegovini gdje su HDZ BiH i stranka Milorada Dodika SNSD, koja je u ovom trenutku bliska Vučiću, u ozbiljnoj političkoj koaliciji jer ih je nužda natjerala na to. Ta vrsta odnosa ovih dana dobija na intenzitetu u BiH, čak se događa da predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović ode u skupštinu Republike Srpske u Banja Luku i kaže »Čuvajte RS da vam se ne dogodi ono desi što se nama Hrvatima u BiH dogodilo«. A prethodno Milorad Dodik na Predsjedništvu BIH potegne da bi spasio hrvatski nacionalni interes i da Džaferović i Komšić ne tuže Hrvatsku zbog povrede teritorijalnih voda kod Neuma za most prema Pelješcu koji je Hrvatska gradila. To je bio nonsens da predstavnik Hrvata u Predsjedništvu BiH traži tužbu, a srpski predstavnik glasa protiv. Ta vrsta otopljavanja možda bi mogla donijeti, mada još ne vidim što će se događati, gledano iz kuta predstavnika hrvatske manjine u Srbiji, nešto dobroga. Vjerojatno će i vlast u Beogradu, za koju pretpostavljam da se neće promijeniti kako stvari stoje trenutno, potražiti neku vrstu mogućnosti da se naprave dogovori koji bi na neki način i hrvatski nacionalni korpus u Srbiji uvukao u ono što se zove buduća vlast. Vjerojatno će biti ključni neki događaji u budućnosti. Tako Hrvatski narodni sabor zasjeda u Mostaru 19. veljače gdje će svi politički čimbenici Hrvata u BiH donijeti neku odluku u vezi s pregovorima i ono što je u Banja Luci skupština RS počela usvajati neke akte koji zapravo znače vraćanje nadležnosti entitetima koje su imali po daytonskom sporazumu.
Ali za sada nema dogovora između SNS-a i DSHV-a već predsjednik DSHV-a inzistira na garantiranom mandate, pozivajući se na bilateralni sporazum koji su potpisali Hrvatska i Srbija, što se ne rješava već godinama bez obzira tko je na vlasti.
To se neće dogoditi sve dok se ne promijeni Ustav. Znate aktualnu situaciju oko glasača iz Republike Srpske odnosno dijaspore. To je Hrvatska riješila posebnom izborm jedinicom s tri zastupnika i onda dijaspora zna za što glasa. To se, dakle, neće dogoditi dok se ne promijene Ustav i izborni zakoni i to će biti stvar dobre volje, odnosno trgovine. Tražit će se nešto zauzvrat da bi imali garantiran mandat makar ovako pro forme kao što je to do sada bilo.
Može li se očekivati da u Srbiji u budućnosti budu garantirani mandati za manjine i što bi to značilo u odnosu na broj zastupnika u parlamentu?
O tome možemo razgovarati racionalno, ali trenutno će to ovisiti o dobroj volji Vučića. Uvijek postoji mogućnost, koja međutim nije velika, da se on ne kandidira za predsjednika Republike nego da se poštuje Ustav i budući da se u Ustavu kaže da je vlast u Vladi, hajde da ja budem premijer, pa makar kao kancelarka Merkel. Ne znam vode li se ti pregovori, ali mene ne bi iznenadilo da pokuša nekog od političkih predstavnika hrvatske nacionalne manjine staviti na svoju listu i na taj način zadovoljiti Sporazum pa će reći da ima i hrvatskog predstavnika u parlamentu.
To, međutim, ne piše tako u sporazumu.
Istina, ali ne čita se sporazum onako kako u njemu piše već onako kako ga čita glavni tumač Sporazuma.
Čak i Akcijski plan za manjine iz Poglavlja 23. nalaže da se to pitanje mora sustavno riješiti izmjenama zakona.
Da, ali sa stanovišta vlasti ljepše je uraditi na ovakav način. Kaže se: budući da sporazum nije zaživio, evo mi vama činimo da imate svog zastupnika ili sutra državnog tajnika a zauzvrat onda očekujemo od vas to i to. Tako funkcionira sve u ovoj situaciji kada je predsjednik i premijer i ministar svih najvažnijih resora, ali i glavni državni tužitelj i sudac i glavni odvjetnik i istodobno direktor svih javnih poduzeća, iako u Ustavu piše da ima ukupno 11 nadležnosti od koji su dvije trećine ceremonijalne. (www.hrvatskarijec.rs i Hrvatska riječ, 18.2.2022, intervju vodila: Jasminka Dulić)
Bavi se odnosima s javnošću u privatnoj PR agenciji u kojoj je director; kao novinar, kolumnist i urednik je radio i surađivao u brojnim dnevnim novinama, autor je nekoliko knjiga a od 2002. do 2007. bio je predavač na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
S Milivojevićem smo razgovarali o predstojećim izborima, šansama oporbe za pobjedu i perspektivama stranaka nacionalnih manjina.
Vaš stav je da su izborni uvjeti na ovim izborima gori od onih izbora koji su bili 2020. i koje ste nazvali nelegalnim ali i nelegitimnim, oktroiranim izborima. Zašto tako mislite?
Više je razloga. Nelegalni zato što su održani u protuustavno vrijeme 21. lipnja 2020. godine a svi ustavni rokovi za okončanje redovitih parlamentarnih izbora su bili istekli u svibnju do kad smo trebali imati konstituiranu Narodnu skupštinu, a ona je konstituirana tek u kolovozu. Vlast se vadila na priču o izvanrednom stanju zbog pandemije, međutim čak ni lex specialisom ili zakonom ili nekim dogovorom svih političkih čimbenika nisu produženi rokovi nego je samo konstatirano da je tako bilo. To je otprilike sve naopaka priča. Već poslije nekoliko dana je gospodin Vučić kao predsjednik države rekao da će biti raspisani izbori u roku od godinu dana te je protuustavno umanjio mandat tog novog sastava parlamenta. Naravno da to nije bila njegova odluka i to se pokazalo već 6. listopada 2021. godine u izvještaju Europske komisije o napretku Srbije, koju je ovdje već komesar Várhelyi rekao, među ostalim, da izborni uvjeti nisu bili demokratski i ravnopravni i »da je predsjednik Vučić zloupotrebljavajući funkciju predsjednika Republike namicao glasove SNS-u«. Ta dijagnoza značila je istodobno da EU uvjetno priznaje legitimitet tih izbora i da je dogovor bio između Vučića i predstavnika EU da će raspisati odmah izvanredne izbore i na godinu i pol dana na taj način kupiti neki legitimitet i priznanje EU za to. Drugi dio tog dogovora je bio da se odmah mora krenuti u drugu fazu dijaloga vlasti i oporbe kako bi se do novih izbora popravili izborni uvjeti i kako bi najveći dio oporbe izišao na te izbore. Imali smo, umjesto jednog, dva kolosijeka dijaloga vlasti i oporbe, a oba su na žalost bili fingirana. Rezultat toga je nekih 16 ustupaka oporbi od kojih je možda ona pola od toga tražila. U medijskom smislu, a što je jako bitno, ne samo što se nije popravilo na bolje već je otišlo na gore. Fingira se formiranje nekog nadtijela, instant tijela zapravo, koji bi trebalo kontrolirati medije ali samo u izbornoj kampanji. Vi vidite da predsjednik tog tijela Rade Veljanovski sam kaže da faktički to tijelo zapravo kao i da ne radi ništa i nitko ga ne shvaća ozbiljno. Treći aspekt priče je što mi ove godine 3. travnja imamo opet izbore na svim nivoima u isto vrijeme. Osim redovitih predsjedničkih i beogradskih te izvanrednih parlamentarnih, imat ćemo i lokalne izbore za Grad Beograd ali kako stvari stoje i u najmanje dvadesetak općina. Kao što vidite, kao po komandi, predsjednici općina i nekih gradova podnose ostavke tamo gdje je SNS na vlasti, jer žele obnoviti taj mandat jer je najava Vučića da će ovo biti posljednji izbori na kojima će se on pojaviti kao predsjednik stranke. Kad ulazimo u to, otvorit ću dva pitanja. Ja ne znam niti jednu zemlju u okruženju, niti jednu zemlju Europske unije gdje se u istom danu održavaju lokalni i veliki, politički izbori. Sve zemlje razdvajaju termine lokalnih od tzv. velikih, političkih izbora jer na lokalnim izborima građani biraju one ljude za koje smatraju da mogu riješiti njihove komunalne, lokalne, životne probleme a ne ovu ili onu stranku ili lidera. Oporba je napravila kardinalnu grešku što to nije postavila kao uvjet svih uvjeta da uopće uđe u dijalog prošle godine. I na koncu, mi sada na kraju mandata konstatiramo, a ja usput i uredno brojim, predsjednik Republike je na kraju svog petogodišnjeg mandata priznao, zapravo četrnaesti put tijekom ovih pet godina, da se on protuustavno nalazi na čelu SNS-a. Po članku 115. Ustava Srbije predsjednik Republike ne može biti istodobno i predsjednik političke stranke. On to priznaje tako što kaže samo da prođu ovi izbori i ja ću se povući s mjesta predsjednika stranke. A što si radio pet godina? I onda se poziva na primjer Borisa Tadića koji je također to činio u svom drugom predsjedničkom mandatu, a Ustavni sud je i tada presudio da to nije ništa neobično i nenormalno. A primjer Tomislava Nikolića, koji je bio pet godina predsjednik nitko ne uzima ozbiljno. Kažu otprilike: »budala, tako mu i treba« kada je podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke i time ispoštovao Ustav. Volim isticati i Zakon o sprječavanju korpucije, članke od 40. do 50., koji faktički onemogućavaju predsjednika Republike i drugom javnom dužnosniku da bude i predsjednik lovačke udruge ili nevladine organizacije, a kamoli političke stranke koja broji po njihovim podacima 750.000 članova i koja je u permanentnom verbalnom ratu s ostatkom od 6 milijuna i 250.000 građana Srbije. Ne može biti normalno da je čovjek koji je predsjednik Republike, koji po članku 112. Ustava odražava državno i građansko jedinstvo, istovremeno predsjednik jedne političke stranke. Pa ne možete biti iz dva dijela, to je nemoguća stvar. To dalje znači da je predsjednik SNS-a po statutu SNS-a istovremeno i glavni čovjek Izbornog štaba, dakle on će voditi kampanju za beogradske i parlamentarne izbore kao predsjednik stranke, a na predsjedničkim izborima, ako na njima bude sudjelovao, bit će neutralan jer je on sada predsjednički kandidat. Oporba je napravila drugu kardinalnu grešku što i to nije postavila kao uvjet svih uvjeta da uopće uđe u dijalog da se to riješi prethodno, kada su još mogli računati na neku vrstu pomoći od europarlamentaraca.
Čime se može objasniti da oporba ne inzistira da se to pitanje razriješi?
Oporba nije dovoljno inzistirala na tome iz nekih svojih razloga. Na primjer Tadić, koji je to isto ili slično činio, ne u tom kapacitetu ali je to isti princip bio, a neki vjerojatno zato što bi, kad bi došli u poziciju da budu predsjednici države, poželjeli da istovremeno ostanu i predsjednici stranke, jer je na žalost politička moć u ovakvom sustavu u strankama a ne na funkciji koja je javna i državna. Ima tu nekih političkih kalkulacija a i mnogo taštine. Ima tu i mnogo onoga »mi smo najpametniji, što vi tu imate nama sa strane govoriti«. I znate, meni je najljepše kad mi se pojavi netko iz oporbe pa otprilike koristi istu onu mantru koju je Vučić govorio još dok je bio u oporbi. A oporba sada, kad netko sa strane, politolog ili sociolog koji se ne bavi politikom, direktno ima nešto za kazati na terenu politike oni će vam reći – a što se ne kandidiraš pa da vidiš koliko građana stoji iza tebe?
U cjelini kako vidite današnju oporbu?
Oporbu dijelim na neka tri pola. Prva dva su »prava oporba« i »konstruktivna oporba« koje su legitimne i kod nas i u svijetu. Konstruktivna je ona koja je kritička prema vlasti, ali često ne želi stavljati prst u oko i ne kritizira vlast na temi koju tu vlast previše boli. I to je legitimno. Prava je oporba koja pokazuje željom, riječju i dijelom da želi zamijeniti tu vlast. I treći dio su instant satelitske političke opcije, stranke, pokreti, grupe građana itd., koje se prave za pojedine izbore. Na žalost, za ovih 30-tak godina smo imali više instant preletača nego pripadnika prave ili konstruktivne oporbe. To govorim kao čovjek kojem su neki od tih ljudi iz oporbe nudili da budem član tijela za nadzor medija, da budem u ekipi koja je trebala objediniti sve oporbene zahtjeve prije dvije-tri godine. Međutim, na kraju se završilo tako da je bilo 60 i nešto zahtjeva. Pa pitajte bilo koga od njih i nitko se ne može sjetiti više od dva-tri zahtjeva. Jedan od krunskih zahtjeva je trebao biti nepospješenje tzv. medijske ravnopravnosti unutar 30 ili 45 dana kampanje, jer je to već zakonom regulirano i nije sporno. Ali što se događa u četiri godine između? U mainstream medijima vodi se na žalost kampanja, ne protiv političke oporbe nego svakog tko javno nešto kritizira s argumentom ili bez, neki potez vlasti. Takve javne ličnosti provlače se kroz toplog zeca. Politička oporba u Srbiji nije tražila da se uredi medijski prostori mainstream medija koji uživaju nacionalne frekvencije, koji su dobro svih građana, da se privedu »poznaniju prava«, doslovno da se zakoni koji postoje faktički primjene.
Teško je razumjeti zašto se oporba ne zalaže za to?
Znate kako: oni polaze od toga da to nije moguće, to je, kažu, politički nerealno. Ali zaista, ako se vi želite baviti politikom i nešto mijenjati za dobro građana, onda nema nerealnog. U vrijeme Josipa Broza Tita je bilo slogana »budimo realni, tražimo nemoguće«. Misija oporbe je da traži i ono što možda nije moguće. A ovo je vrlo moguće, jer u zakonu već piše. Drugi je problem, što je oporba još 2019., kad su dijalozi trajali između vlasti i oporbe, izišla s time da će bojkotirati izbore. A također su i prošle godine napravili jednu katastrofalnu grešku kada su daleko prije završetka obje faze dijaloga, na oba kolosijeka, saopćili da će svakako izići na izbore čime su relaksirali poziciju vlasti. Zašto bi onda oni uopće pravili neke ustupke? Dakle, to su bile velike greške. A zašto su rekli da će izići, objašnjenje je bilo »zamislite još jedanput da ostanemo van parlamenta od čega će živjeti stranke«. To su objašnjenja koja su nesuvisla za građane. Vi ne možete motivirati građane da iziđu na izbore zato da bi stranka XY mogla živjeti kad uđe u parlamet, jer onda iz državnog proračuna dobija veliku količinu novca. To nije motivirajuće za birače i sutra kad vam se birači opet pojave kao apstinenti to može biti jedan od razloga.
Kako vidite sad šanse oporbe da uđe u parlament ili u vlast možda?
Možda je pravo pitanje da uđu u vlast. Ne vjerujem onima koji se zaklinju da nikada ne bi pravili pakt s Vučićem na primjer. Kad govorimo o izborima za Grad Beograd, realno su tu šanse oporbe mnogo bolje nego na predsjedničkim i parlamentarnim. Hoće li se te dobre šanse oporbe pretvoriti u izborni uspjeh to je teško reći. Jedino što je izvjesno je da, ukoliko oporba ne napravi neki autogol a namješta se često u Vučićevom propagandnom štabu, ona je vrlo blizu makar egal u odnosu na SNS. U Beogradu veoma dobro stoji zelena grupacija – Moramo (na temelju građanskih gibanja i prosvjeda u svezi zaštite životnog okoliša). Zatim je tu grupacija oko Đilasa – Ujedinjena Srbija kao građanski centar i nekoliko nacionalnih stranaka koje trenutno ne najavljuju jedinstvo pa se može dogoditi da ti glasovi odu u vjetar, odnosno u koš kod SNS-a. Kada je riječ o parlamentarnim izborima, tu je logično da imate više ideološki i programski različitih kolona u oporbi. Vlast će vjerojatno imati samo dvije kolone oko SNS-a i oko SPS-a. U Beogradu SPS loše stoji i zato vlast ima strah oko neulaska SPS-a, jer bi njihov neprelazak cenzusa mogao biti poraz i za njih. Kada je riječ o parlamentarnim izborima, SPS će skoro sigurno ući tako da Vučić ima jednog gotovog koalicijskog partnera. Oporba sebi ne postavlja visoke ciljeve na parlamentarnim izborima, bili bi zadovoljni da prijeđu cenzus i da se čuje njihov glas u budućem sazivu i da se onemogući jednopartizam na djelu u Skupštini Srbije. A kada je riječ o predsjedničkim izborima, tu zdrava logika kaže da tu nema rasipanja glasova. Što više predsjedničkih kandidata, to je veća šansa da bude na neki način umanjena, u ovom trenutku velika, šansa Vučića za pobijedu u prvom krugu. Svatko tko uzme makar jedan ili pet posto znači da će Vučić za toliko manje imati šanse da prijeđe 50% u prvom krugu. A ako bi došlo do drugog kruga, neophodno je da oporba riješi te stvari unaprijed i da se obavežu i potpišu da će podržati najboljeg kandidata.
Kako vidite perspektive nacionalnomanjinskih stranka na ovim izborima?
Ono što su dobili izmjenama izbornih zakona, jedino što je vidljivo je što je smanjen broj neophodnih potpisa za proglašenje liste na 5.000 i to nije nikakav ustupak, to je po meni bilo potrebno uraditi i ranije. Jer ne možete tražiti isti broj potpisa za stranke koje izlaze na nacionalnom nivou i za stranke nacionalnih manjina. To pretpostavlja također da će se urediti mešetarenje na listama nacionalnih manjina gdje su se pojavljijvale stranke i pojedinci koji zapravo i nisu predstavljali nacionalne manjine. To će sada biti malo strožije, jer to u ovom trenutku odgovara vlasti. Jer bi netko od oporbenih stranaka mogao iskoristiti tu mogućnost, kao što se to već događalo. S druge strane, vidim da je intencija vlasti da zadovolji sve koalicijske partnere iz stranaka nacionalnih manjina. Pa vidite da su Savez vojvođanskih Mađara, Stranka pomirenja i pravde pokojnog muftije Zukorlića, Sandžačka demokratska partija kao druga stranka Rasima Ljajića, stranke koje su tzv. konstruktivna oporba ili dio vlasti i omiljene stranke Vučića. I mi vidimo da se njima izlazi u susret i sve što traže predstavnici tih stranaka na neki način biva riješeno. Ali na neke druge stranke nacionalnih manjina, počev od Stranke demokratske akcije Sulejmana Ugljanina u Sandžaku preko albanske koalicije iz Preševa i Bujanovca, pa do stranaka koje predstavljaju Hrvate između ostalog, u ovom trenutku ne postoji neka velika spremnost vlasti da s njima napravi neku vrstu dogovora. Kao što znate, sve je moguće pa kad spominjemo Ugljanina ne zaboravimo da je on bio član vladajuće koalicije kad su Vučić i Dačić imali prvu Vladu. Očito se uvijek bira među nacionalnim manjinama jedna vrsta političkog igrača s kojim se može na neki način trgovati i da su obje strane zadovoljne time.
Da, ali što je s manje brojnim i disperziranim manjinama koje vrlo teško mogu imati svoje predstavnike u parlamentu?
Teško, osim onog što smo već viđali – na listama drugih stranaka. Imali smo Hrvate na listi Demokratske stranke, što su u principu vrlo regularne koalicije jer ojačavaju biračko tijelo koalicije ili stranke koja nosi tu manjinsku stranku ili neke pojedince iz te stranke na svojoj listi. To u apsolutnom zbiru donosi veliku potporu nekoj stranci. Sada je smanjen cenzus na 3%, ali u nekoj regularnoj izlaznosti, za klasične političke stranke koje nisu manjinske, broj potrebnih glasova je 90 do 100 tisuća glasova da biste eventualno prešli taj cenzus. Kada je riječ o hrvatskoj nacionalnoj manjini, mi imamo tu jednu vrstu igre toplo-hladno. Paralelno, uz verbalne ratne izljeve koje možemo slušati povremeno prije svega iz usta vlasti u Beogradu i Zagrebu, imamo nešto što se zove jedna vrsta različitih vrsta otopljavanja. Jedna vrsta političke koalicije koja je čak i nešto više od političke koalicije gledamo u Bosni i Hercegovini gdje su HDZ BiH i stranka Milorada Dodika SNSD, koja je u ovom trenutku bliska Vučiću, u ozbiljnoj političkoj koaliciji jer ih je nužda natjerala na to. Ta vrsta odnosa ovih dana dobija na intenzitetu u BiH, čak se događa da predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović ode u skupštinu Republike Srpske u Banja Luku i kaže »Čuvajte RS da vam se ne dogodi ono desi što se nama Hrvatima u BiH dogodilo«. A prethodno Milorad Dodik na Predsjedništvu BIH potegne da bi spasio hrvatski nacionalni interes i da Džaferović i Komšić ne tuže Hrvatsku zbog povrede teritorijalnih voda kod Neuma za most prema Pelješcu koji je Hrvatska gradila. To je bio nonsens da predstavnik Hrvata u Predsjedništvu BiH traži tužbu, a srpski predstavnik glasa protiv. Ta vrsta otopljavanja možda bi mogla donijeti, mada još ne vidim što će se događati, gledano iz kuta predstavnika hrvatske manjine u Srbiji, nešto dobroga. Vjerojatno će i vlast u Beogradu, za koju pretpostavljam da se neće promijeniti kako stvari stoje trenutno, potražiti neku vrstu mogućnosti da se naprave dogovori koji bi na neki način i hrvatski nacionalni korpus u Srbiji uvukao u ono što se zove buduća vlast. Vjerojatno će biti ključni neki događaji u budućnosti. Tako Hrvatski narodni sabor zasjeda u Mostaru 19. veljače gdje će svi politički čimbenici Hrvata u BiH donijeti neku odluku u vezi s pregovorima i ono što je u Banja Luci skupština RS počela usvajati neke akte koji zapravo znače vraćanje nadležnosti entitetima koje su imali po daytonskom sporazumu.
Ali za sada nema dogovora između SNS-a i DSHV-a već predsjednik DSHV-a inzistira na garantiranom mandate, pozivajući se na bilateralni sporazum koji su potpisali Hrvatska i Srbija, što se ne rješava već godinama bez obzira tko je na vlasti.
To se neće dogoditi sve dok se ne promijeni Ustav. Znate aktualnu situaciju oko glasača iz Republike Srpske odnosno dijaspore. To je Hrvatska riješila posebnom izborm jedinicom s tri zastupnika i onda dijaspora zna za što glasa. To se, dakle, neće dogoditi dok se ne promijene Ustav i izborni zakoni i to će biti stvar dobre volje, odnosno trgovine. Tražit će se nešto zauzvrat da bi imali garantiran mandat makar ovako pro forme kao što je to do sada bilo.
Može li se očekivati da u Srbiji u budućnosti budu garantirani mandati za manjine i što bi to značilo u odnosu na broj zastupnika u parlamentu?
O tome možemo razgovarati racionalno, ali trenutno će to ovisiti o dobroj volji Vučića. Uvijek postoji mogućnost, koja međutim nije velika, da se on ne kandidira za predsjednika Republike nego da se poštuje Ustav i budući da se u Ustavu kaže da je vlast u Vladi, hajde da ja budem premijer, pa makar kao kancelarka Merkel. Ne znam vode li se ti pregovori, ali mene ne bi iznenadilo da pokuša nekog od političkih predstavnika hrvatske nacionalne manjine staviti na svoju listu i na taj način zadovoljiti Sporazum pa će reći da ima i hrvatskog predstavnika u parlamentu.
To, međutim, ne piše tako u sporazumu.
Istina, ali ne čita se sporazum onako kako u njemu piše već onako kako ga čita glavni tumač Sporazuma.
Čak i Akcijski plan za manjine iz Poglavlja 23. nalaže da se to pitanje mora sustavno riješiti izmjenama zakona.
Da, ali sa stanovišta vlasti ljepše je uraditi na ovakav način. Kaže se: budući da sporazum nije zaživio, evo mi vama činimo da imate svog zastupnika ili sutra državnog tajnika a zauzvrat onda očekujemo od vas to i to. Tako funkcionira sve u ovoj situaciji kada je predsjednik i premijer i ministar svih najvažnijih resora, ali i glavni državni tužitelj i sudac i glavni odvjetnik i istodobno direktor svih javnih poduzeća, iako u Ustavu piše da ima ukupno 11 nadležnosti od koji su dvije trećine ceremonijalne. (www.hrvatskarijec.rs i Hrvatska riječ, 18.2.2022, intervju vodila: Jasminka Dulić)
Нема коментара:
Постави коментар