Korona i politika

U Beogradu su prosvjedi uslijedili dan nakon što je predsjednik Aleksandar Vučić 6. srpnja obajavio da se od narednog petka do ponedjeljka u Beogradu uvodi policijski sat. Od te mjere, koju je vlast htjela uvesti kako bi se spriječilo brzo širenje korona virusa, odustalo se naredni dan. Iako je to bio povod za građansko okupljanje, tijekom protesta su se mogle čuti parole i o »izdaji Kosova«, a tražila se i ostavka Vučića. Grupa radikalnih prosvjednika je upala u Narodnu skupštinu, odakle ih je policija izbacila, a sukobi na beogradskim ulicama trajali su do kasno u noć.

Vučić je izjavio na konferenciji za medije kako je riječ o »političkom skupu«, čiji je cilj bio »nanijeti štetu Srbiji, kako bi delegacija Srbije pod još većim opterećenjem otputovala u Pariz i Bruxelles«, na europske razgovore o sudbini srpsko-kosovskih odnosa. Prosvjedi u Beogradu su nastavljeni do dana zaključenja našeg tjednika, a proširili su se u više gradova Srbije.

Milivojević: Dva razloga za prosvjede

Politički analitičar Cvijetin Milivojević kaže da prosvjedi imaju političku pozadinu.

»Imaju svakako političku pozadinu, a neposredan povod je bila najava uvođenja policijskog sata u Beogradu i u još nekim gradovima i općinama, gdje postoje žarišta korona virusa, ali riječ je o tome, što bi se moglo svesti u jednu metaforu kako je to otprilike bila jedna vrsta pomeranja zdravog mozga koji je režim činio u posljednjih nekoliko mjeseci. Pogotovo od dana raspisivanja izbora, koji su uslijedili kada je Srbija već imala slučajeve zaraženih korona virusom. Izbornu kampanju su započele vladajuća i njoj nekoliko bliskih stranaka, ekspresno je skupljeno 10.000 potrebnih potpisa, što je i u normalnim uvjetima nemoguća misija, znate to i sami, što je izazvalo jedan val političkog nezdovoljstva, ne samo kod bojkot opozicije, nego i kod dijela opozicije koja je namjeravala sudjelovati na izborima. Onda je krenula jedna faza koja je korektno hendlovana, ako govorimo od trenutka uvođenja izvanrednog stanja, pa negdje do kraja travnja, kada je odlučeno da se iznebuha, bez pravog razloga ekspresno ukine ne samo izvanredno stanje, nego i sve mjere koje su ograničavale neku vrstu slobode kretanja, a koje su bile prouzrokovane opasnošću od zaražavanja. Netko je odlučio ekspresno sve to prekinuti i da se krene na izbore pošto-poto i što prije.«

Milivojević kaže kako se ova vlast pohvalila, kao i o mnogo čemu, kako je prva u svijetu »poslije« pandemije organizirala izbore.

»U tu svrhu su sve mjere ukinute koje su bile na snazi, napravljena je umjetna zabluda kako je sve manje i manje zaraženih, pa je i održana nogometna utakmica s masom navijača, Zvezde i Partizana. Izgleda da je netko ocijenio kako je to dobro za ohrabrivanje glasača za izlazak na izbore. Dogodilo se i niz proslava, od onih tajkunskih, pa do svadbi ili onih maturskih. A šlag na tortu je bila proslava pobjede na izborima SNS-a 21. lipnja navečer, gdje nitko nije imao zaštitnu masku, počev od predsjednika Republike, predsjednice Vlade i nadalje. A već u ponedjeljak, 22. lipnja, nakon izbora, netko odlučuje kako u Srbiji ima veliki broj zaraženih i što je najgore, odgovornost se prebacuje na građane, jer su se kao previše opustili.

Dakle, za prosvjede postoje dva razloga. Jedan je najava uvođenja policijskog sata, ali tu je i nagomilano građansko političko nezadovoljstvo onog dijela pristaša oporbe koja je ne svojom voljom otjerana na ulicu. Srbija je jedina država u Europi u ovoj situaciji koja nema oporbu u budućem parlamentu. To je nevjerojatna situacija. Bojkot opozicija nije izašla na izbore ne svojom voljom, nego 'voljom ne-uvjeta', a čak i dio oporbe koji je izašao na izbore, proveo se 'kao bos po trnju'. Imate situaciju da ni jedna oporbena stranka nije ušla u budući saziv parlamenta. I to je ta druga grupa razloga koja se tiče nezdovoljstva prosvjednika. Sada se politički život odvija na ulicama, a iskljičivi krivac je onaj koji je organizirao izbore na taj način.«

Dvije grupe prosvjednika i provokatori

Na prosvjedima su čule i otvorene političke poruke, dakle, prosvjednici se nisu okupljali samo zbog »korone« i muljanja vlasti oko toga, već se to pretvorilo u čudnovati politički skup, na kojem je prvih dana prosvjeda dominirala tema Kosova, koje dio prosvjednika »ne daje«.

»Znate što, tu postoji jedna predigra u svemu tome. Ima tomu otprilike mjesec dana, jedna grupa simpatizera bivšeg zastupnika Srđana Noge, zastupnika koji je prije godinu i nešto isključen iz Dveri, koji je u trenutku kada su bili raniji građanski prosvjedi nosio maketu vješala, što je vlast tumačila kako on želi razriješiti predsjednika, premijerku ili koga već, i onda je on zbog tog incidenta isključen iz Dveri, ali je ostao nezavistan zastupnik. Prije jedno mjesec dana, on je, a prije njega i jedna grupa ljudi koji nisu politički aktivisti, među njima čak mislim da je onaj bivši bilder iz vremena SFRJ Petar Čelik, a potom i Nogo su faktički iskorisitli nešto, što je apsolutno s pravnog stanovišta moguće. Dakle, što se događa? Vučić i njegovi suradnici su u svojoj bahatosti 'pomogli' jednu stvar. U Ustavu Srbije piše da mandat zastupnika u Skupštini traje 4 godine i ni dan više. Tako piše i u Zakonu o izboru narodnih zastupnika. Izbori su morali biti održani prije 3. lipnja, jer je tada isticao četvorogodišnji mandat prethodnom skupštinskom sazivu. Obzirom da smo imali izvanredno stanje, Skupština je propustila mogućnost da konstatira činjenicu kako njoj ističe mandat, te da se izbori moraju održati 3. lipnja, ali da postoji i druga mogućnost da se izbori pomjere, za što mora postojati i širi građanski konzenzus, do onoga trenutka kada se pandemija smiri.«

Milivojević kaže da se onda to uradi vrlo jednostavno, produži se mandat sazivu Skupštine i Vlade i onda se faktički dodaje lex specialis.

»Skupština to nije učinila iz razloga što je ova vlast bahata. Mi od 3. lipnja nemamo zapravo ni jednog narodnog zastupnika niti Skupštinu kao takvu, nemamo ni predsjednika Skupštine, vidite primjerice, Vučić je bio u Parizu, a kada je predsjednik odsutan iz države, njega mijenja predsjednik Skupštine. Kao što znate mi predsjednika skupštine nemamo, zato što nemamo ni Skupštinu. E sad, spomenuta grupa ljudi je pozivajući se na to neustavno stanje radila sljedeće:

Prvo je Petar Čelik i ekipa sebe proglasila nekom privremenom izvršnom vlašću do trenutka dok budu izabrani narodni zastupnici, a potom je to isto učinila i grupa oko Srđana Noge koji su govorili kako su izabrali 250 zastupnika, te da će ući u Skupštinu prije onih koji su izabrani 21. lipnja, na jednako nelegitimnim izborima kao što su i njihovi. I oni su bili to osnovno jezgro, oko Noge je desničarska grupa vrlo radikalno nastrojena protiv Vučića. Dakle, to je jedan razlog, dok su ljudi koji dolaze na prosvjede zapravo u najvećoj mjeri iziritirani bahatošću vlasti.

U prosvjedima ispred Skupštine našle su se najmanje dvije grupe pristalica političkih opcija, jedni su pristalice bivšeg zastupnika Noge, a oni drugi su građani koji su došli iziritirani 'smijanjem u lice' od strane vlasti. Vremenom je pobijedila 'plišana revolucija', ja to tako zovem sjećajući se 9. ožujka 1992., 'mede i zeke', oni su mnogo masovniji i odustali su od eksplicitnih poruka, dok je grupa oko Noge za ulazak u sukob s policijom. I što je najopasnije u svemu tome, imate i treću grupu koja se ubacila već prve večeri prosvjeda, a to su klasični provokatori, koji nisu pristalice niti Noge niti oporbenih stranaka. Kamenovali su policiju, pa se povukli, a onda policija ne juri njih, nego građane na prosvjedima. Oni su bili tamo kompromitirati prosvjede.«

Vučić je napao medije iz regije, jer su »izrazito antisrpski nastrojeni« i izjavio kako »Hrvatima smeta jaka Srbija« i da je u hrvatskim medijima vidljivo »kako koordinirano napadaju našu zemlju.«

Milivojević kaže da se sa strane režima čak pet država sumnjiče za ove prosvjede.

»Nevjerojatan je skup tih adresa: hrvatska služba, crnogorska, ruska, izraelska, pa čak i ukrajinska. Kada govorimo o Hrvatskoj, s jedne strane se ovdje govori kako su odnosi popravljeni s Hrvatskom, a kada ovdje postoje unutrašnji problemi onda se svaki potez hrvatskih vlasti kritizira. To je konstantno podgrijavanje, valjda Vučić misli da time pokriva dio svog biračkog tijela«, kaže Cvijetin Milivojević.

Radosavljević: Politika »raspamećivanja«

Politolog Duško Radosavljević kaže da je Vučićeva najava policijskog sata bila povod za prosvjede, te da prosvjedi imaju političku pozadinu.

»Vučićeve riječi su bile povod za proteste, jer je većina građana u Srbiji umorna od Vučića, njegovog glumatanja, osionog ponašanja i korištenja svake situacije i prilike da se naruga oporbi, stručnoj javnosti, civilnom društvu, svim građanima ove zemlje. Posebno je situaciju zaoštrilo, a bilo je na to upozoravano, da će se zbog izbora poništiti solidni rezultati u borbi protiv zarazne bolesti. Opet, tu su se više iskazali sami građani, zabrinuti za svoje zdravlje i zdravlje svojih obitelji, da bi svo to žrtvovanje bilo poništeno jeftinom političkom propagandom, a sve u cilju osiguranja 'veličanstvenog izbornog trijumfa', gdje se natjecao Vučić sam sa sobom i dijelom korumpirane opozicije. Kada je taj makijavelistički pohod, koji se sve više pretvara u Pirovu pobjedu režima, okončan, pokušalo se ponovo s politikom 'raspamećivanja' – dugotrajni policijski sat u Beogradu, koji je, gle čuda, imao tek 40-ak postotaka izašlih na izbore. Providno? Mi mislimo da. Ali, tako misli i većina građana ove zemlje. Zato i bunt.

Ako je vrhovni gospodar političkog života u Srbiji nametnuo takav politički dnevni red, pa sve tretira kao političko pitanje, naravno, usmjereno protiv njega i njegove obitelji, i nama je odgovor lak – da, prosvjedi imaju političku pozadinu, jer se građani bune protiv režima i lica koji im oduzimaju građanske slobode, državu i pravo na dostojanstven život«.

Radosavljević tvrdi kako tema Kosova ne dominira protestima!

»Ona je 'izbačena' u opticaj od desničarskih i navijačkih grupacija, koje su godinama tolerirane i financirane od strane režima, a u ovim su prosvjedima pokazale da otvoreno rade na razbijanju građanske suštine prosvjeda i u korist režima. Kako je 'patriotizam posljednje utočište za hulje' (Samuel Johnson), tako je i Kosovo poštapalica za sve one koji hoće cementirati Vučićevu vladavinu. Providno, suviše providno!«

Radosavljević je u razgovoru komentirao i nasilje koje je policija provodila nad civilima, ali i nasilje od strane pojedinih prosvjednika.

»Odmah da pojasnimo – nasilje su izazvale razne grupacije na strani režima. Policijske, legalna državna sila, kao i određene desničarsko-navijačke grupacije, koje su pod direktnom režimskom kontrolom, a sve u cilju obesmišljenja građanskog karaktera protesta. Da su policijske snage to željele, u ranoj fazi protesta su mogle, zajedno s građanima takve elemente izolirati i odstraniti sa skupova! Zašto nisu? Zato što je režimu trebalo da svijetu pokaže kako se, dok se 'Vučić bori za Kosovo', kao lav, javljaju oni koji bi da ga na pitanju Kosova obore s vlasti, što bi unazadilo proces pregovaranja. Pa tko voli, neka u to vjeruje. A, što se tiče policijske brutalnosti, ona je izazvana najbestijalnijom voljom režima da se sveti građanima koji osporavaju legitimitet izbora, način donošenja odluka od značaja za društvo i samu vladavinu režima.«

Na pitanje zbog čega je Vučić ponovno napao susjede i medije iz regije, Radosavljević kaže:

»Vučić odavno nema kontrole, ni u unutrašnjoj, ni u vanjskoj politici, što je izraz njegovog političkog rodoslova! Jer, začeprkajte po koži svakog srpskog naprednjaka, i pojavit će se mali Šešelj! Zato ne trebaju da čuditi njegove izjave, uvijek okrenute publici u Srbiji, o susjedstvu on malo razmišlja, okrenut srpskim biračima. On uopće ne uvažava činjenicu da u Srbiji živi i neki drugi, pa tako izjavi, i ostane živ, da 'nije znao koju važnost ima Bajram za islamske vjernike'. Očekivati od takvog 'mislioca' da bude suptilan i poštuje susjede, uzaludno je.«

Jovović: Okidač za prosvjede

Politolog Radivoje Jovović ocjenjuje kako je Vučićeva najava policijskog sata bila samo povod, okidač za prosvjede, za manifestiranje akumiliranog bunta i kaže da prosvjedi imaju političku pozadinu.

»Pojedinačnih uzroka ima više, ali ključni generalni uzrok je nezadovoljstvo građana činjenicom da žive u društvu kojim vlada autokrata koji, što manipulacijama, što represijom, sada već zastrašujuće nonšalantno krši prava i slobode građana te potire svaki društveni interes. Vrhunac nezadovoljstva izbio je zbog serije nehumanih poigravanja vlasti – demonstrirano krajnje neodgovornim djelovanjem na početku krize s korona virusom, zatim očiglednom težnjom da režim propagandno profitira nauštrb rješavanja krize, da bismo na kraju imali održavanje izbora, čime je prikazano potpuno odsustvo brige za zdravlje građana, a čiji je karakter bio sve samo ne demokratski.

Što se političke pozadine tiče, pa, ona je uvijek politička, naravno. Ali, ako pod time mislite na nekakve opskurne svjetske sile koje potiču i usmjeravaju prosvjed zarad svojih nehumanih partikularnih ciljeva, odgovor je ne. Ta sila mogu biti samo krugovi moći u čijem je centru Aleksandar Vučić, koji podmetanjem svojih agenata i režimskih siledžija teže kompromitirati i dezorganizirati prosvjed, stvarajući osnovu da režim potvrdi svoju mantru kako stoji čvrsto na bedemu ustavnog reda i poretka, mira, obrane od virusa i čega li sve još ne, a također i iskoriste priliku selektivno se obračunati sa slobodnomislećim građanima.«

Jovović je komentirao i temu o Kosovu u svezi prosvjeda.

»Usprkos značajnoj vidljivosti ove teme u kontekstu prosvjeda, rekao bih da je pitanje Kosova manjinski prisutno u agendi demonstranata. Naravno, određen broj prosvjednika ovu temu ističe kao svoju zvijezdu vodilju, ali je dijelom i težnja režima da preko u prosvjede ubačenih grupa izvrši još jedno spinovanje s ciljem zamjene teza. Ako se u očima, domaće i međunarodne javnosti prosvjed identificira s bijesom nekakvih mladih nacionalista zbog 'izdajničkog' djelovanja režima po pitanju Kosova, utoliko će prosvjed biti slabije snage i širine zahvata, a Vođa u poziciji da se predstavi kao progresivni političar koji se mora nositi s teškim političkim okolnostima. Ovo posljednje bi trebalo da mu pomogne i u osnaženju osobne pregovaračke pozicije spram važnih centara moći međunarodne zajednice.«

O nasilju tijekom prosvjeda, Jovović kaže da režim iskorištava priliku da miloševićevskim metodama ućutka slobodno društvo.

»To, na našu sreću u cijeloj ovoj nesreći, u eri informacijskih tehnologija nije tako lako prikriti. Kao što nije lako prikriti ni činjenicu da pojedinci koji su predvodili nasilne juriše i atake značajnim dijelom nisu ni na koji način sankcionirani – niti fizički od strane policijskih odreda, niti su privedeni i tome slično. U nekim slučajevima nasilničkih napada, policije na ključnim mjestima nije ni bilo, da bi potom policijska 'odmazda' dočekala one koji su upravo pozivali na distanciranje od nasilničkih elemenata, a nedvojbeno predstavljaju autentičan glas oporbe režimu, primjera radi, u slučaju Mirana Pogačara u Novom Sadu. Sve u svemu, riječ je prvenstveno o golim okom vidljivoj kombinaciji manipulacije i represije koju sprovodi diktatorski režim – tu ne treba tražiti neku dublju pozadinu. Stvari su najčešće onakve kakvima se čine da jesu.«, kaže Jović.

ANTRFILE Na udaru hrvatski mediji

U svezi Vučićevog napada na hrvatske medije, Jovović kaže kako je u pitanju obično spinovanje. »Skreće se pozornost sa stvarnih uzroka i motiva prosvjeda upiranjem prsta u 'stare protivnike', tobož suptilnim denunciranjem prosvjeda kao izdajničkih, uz potporu inozemstva potaknutih i organiziranih. Pritom Vučić, naravno, dopušta sebi da se identificira sa svom poštenom Srbijom. Ne, poštovani, nacionalizam je u djelovanju Aleksandra Vučića oduvijek bio korisno političko oruđe, kojim je branio vlastitu poziciju zaogrćući je plaštom napadnutog srpstva i postavljajući se u ulogu velikog nacionalnog zaštitnika. 'Nacionalizam je poslednje utočište hulja, iznio je još u 18. stoljeću Samuel Johnson istinu za sva vremena.«(Hrvatska riječ, Subotica, www.hrvatskariječ.rs,  Zvonko Sarić, 17.7.2020)